Zločin na Zajednicama dio je masovnih zločina nad Srbima u ljeto 1941. godine na području čitave NDH, a mnogi ti zločini se dešavaju na Ilindan. To su u narodu poznati „Ilindanski pokolji“. Zločini su sprovođeni planski i organizovano, sve u cilju uništenja srpskog stanovništva i zastrašivanja onih koji bi ostali fizički živi, ali koje je čekala asimilacija u Hrvate ili protjerivanje u Srbiju. Prije i poslije tih masovnih zločina, vršeno je prisilno rimokatoličenje i u manjem broju islamizacija pravoslavnih Srba. Drugim riječima, Zajednice su samo jedan primjer genocida nad Srbima u NDH, kaže za „Kozarski vjesnik“, kustos istoričar Memorijalnog muzeja na Mrakovici Boris Radaković.
Povodom obilježavanja 83 godine od ustaškog zločina u mjestu Zajednice kod Trnopolja promovisana je Vaša knjiga „Mrtvi živima otvaraju oči“. Šta je bio povod za pisanje knjige o zločinu u Zajednicama i da li je bilo teško doći do podataka?
-Knjiga „Mrtvi živima otvaraju oči“ je nastala na insistiranje potomaka žrtava koje su ubijene na Zajednicama na Ilindan 1941. godine. Kolegice Vedrana Adamović, Marina Ljubičić Bogunović i moja malenkost, pisali smo i ranije u svojim radovima i o događajima na Zajednicama, ali nije postojalo posebno djelo koje bi obradilo isključivo ovo pitanje. Zato sam se na njihov zahtjev prihvatio rada na ovu temu, a ujedno je to bila i velika čast što su meni potomci žrtava poklonili povjerenje. Nadam se da sam ga opravdao. Potomci žrtava su i glavni finansijeri štampanja pomenute knjige, a jedan manji dio troškova štampe snosi i izdavač Fondacija „Knez Miroslav Humski“ iz Trebinja, kaže istoričar kustos Boris Radaković za „Kozarski vjesnik“.
Dok ste spremali ovu knjigu da li ste naišli na neke od istorijskih podataka o ovom gnusnom zločinu koji su vas „iznenadili“ ?
-Istraživanjem zločina na Zajednicama bavim se preko pet godina, tako da sam u tom periodu došao do mnogih istorijskih izvora koji nam svjedoče o razmjerama zločina nad nedužnim srpskim civilima. Zato je pisanje ove knjige bilo olakšano, jer sam znao gdje šta mogu naći od potrebnih podataka. Svaki istoričar koji se bavi istraživanjem događaja u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, teško da može biti iznenađen nekim zločinom, jer se matrice ponavljaju. Ono što je strašno, jeste činjenica da su zločin na Zajednicama počinile prve komšije iz reda muslimanskog i manjeg broja hrvatskog i ukrajinskog naroda. Ali, opet, tako je bilo širom NDH. Kada znamo da su žrtve, njih nekoliko stotina, ubijene isključivo hladnim oružjem, teško je normalnom čovjeku da shvati razloge za toliku brutalnost prvih komšija. Ono što buni istraživača jeste analiza broja ljudi ubijenih na Zajednicama. Naime, na spomen obilježju se nalazi upisano 172 imena stradalih ljudi, a izvori nas upućuju da je najmanje ubijeno 360 Srba i nekoliko Ukrajinaca, pa do onih koji taj broj povećavaju na preko 400 žrtava.
Zašto se o ovom zločinu nije mnogo govorilo u prethodnim decenijama?
-Na ovo pitanje ću odgovoriti riječima jednog od velikih srpskih i jugoslovenskih istoričara, Branka Petranovića koji se bavio istraživanjem istorije Jugoslavije i Srba u Drugom svjetskom ratu. O zavjeri ćutanja o srpskom stradanju, Petranović je zapisao: „Ova ‘strategija ćutanja’ u ime obnove Jugoslavije i uspeha narodnooslobodilačkog pokreta prelazila je praktično preko srpskih žrtava… Sveti partijski kanon je bio da se o tome ćuti. Ćutali su svi: političari, istoričari, humanisti. Svako ko bi prekršio ovo pravilo smatran je nacionalistom, još gore šovinistom koji razara društvenu i državnu osnovu jugoslovenske revolucijeˮ.
Da li su počinioci zločina namjerno birali za dane pokolja velike pravoslavne praznike i ako jesu zašto je to tako?
-Ako znamo da se mnogi zločini dešavaju na pravoslavne praznike, a da je mjesecima prije „Ilindanskih pokolja“ propaganda NDH napadala i Srpsku pravoslavnu crkvu, Svetog Savu, zatvarala pravoslavne crkve i slično, možemo pretpostaviti da su zločini na pravoslavne praznike imali ulogu ponižavanja srpskog naroda. U prilog tome govori činjenica, da je prvi sukob između Srba i ustaša u Bosanskoj Krajini, izazvao ustaški upad u srpska sela oko Sanskog Mosta u vrijeme proslave Đurđevdana. Ne treba zaobići ni činjenicu, da na pravoslavne praznike posebno napadaju i čine zločine, pripadnici muslimanskog naroda, bilo kao ustaše ili kao „divlje ustaše“ tj. Naoružani civili. Takođe, donekle je bilo lakše pohvatati pravoslavne Srbe koji su se okupljali da bi proslavili krsnu slavu ili neki drugi praznik.
Da li ima u regiji Prijedor još zločina nad Srbima o kojima nije govoreno ranije?
-O većini zločina nad Srbima se nije govorilo mnogo u javnostu u vrijeme komunističke Jugoslavije. Međutim, trideset godina nakon propasti druge Jugoslavije, o mnogim zločinima se ne govori ili se ne govori dovoljno. Na Zajednicama se svake godine okupljaju uglavnom potomci žrtava, ali nema naših sugrađana ili školske omladine u većem broju, da dođu i učestvuju u pomenu na žrtve Zajednica. Sličnih mjesta na kojima su ubijani Srbi ima širom teritorije našeg grada. U Ljubiji i njenoj okolini poznato je više stratišta, kao što su stratište kod stare bolnice u centru Ljubije i u Miljevića Gaju, ali i na drugim mjestima. Zatim u samom gradu postoji više stratišta, kao što je prostor ispred današnje zgrade Gradske uprave, kod Autotransporta, u jevrejskom groblju na Urijama, kod pravoslavne crkve u centru grada i na području oko hotela „Prijedor“, više mjesta na području Velikog Palančišta itd.
Kakve su posljedice zločina na Kozari tokom Drugog svjetskog rata bile za Srbe ovog kraja?
-Kolegica Marina Ljubičić Bogunović i ja, došli smo do broja od preko 43.000 imenom i prezimenom poznatih civilnih žrtava Kozare, stradalih u toku čitavog Drugog svjetskog rata. Što se tiče stradanja djece, mi smo u tu kategoriju svrstali sve one do 15 godina starosti. Njihov broj prelazi 13.000 poznatih žrtava. Ako bi pobrojali i žrtve koje su bile starije od 15 godina i mlađe od 18, došli bi do još većeg broja stradalih maloljetnika. Od ukupnog broja poznatih civilnih žrtava, Srbi čine oko 95% stradalnika i oni su uz Jevreje i Rome žrtve genocida. Ostali civili se vode kao civilne ratne žrtve. Ako broju stradalih civila, dodamo i stradale partizane srpske nacionalnosti, dolazimo do činjenice da je srpsko stanovništvo Kozare izgubilo 30% od ukupnog broja koji je živio na Kozari pred početak rata.
Zašto je bitno da se priča o zločinima u vrijeme NDH?
-U prvom redu bitno je da se sjećamo svojih predaka, jer su i nacija i crkva, zajednice sjećanja. Opomena da nismo na ovaj svijet došli iz nekog mraka ili haosa, nego da našoj generaciji prethode mnoge generacije i da će nakon nas da živi još više generacija naše zajednice. Zatim, svjedoci smo kako se u našem okruženju mnoge istorijske činjenice nastoje falsifikovati ili negirati, kao što se negira npr. Genocid nad Srbima u NDH ili se umanjuje doprinos srpskog narodu u borbi za slobodu. To naše sjećanje ne bi smjelo da bude zloupotrebljeno u bilo koje svrhe i da stvara mržnju prema narodima čiji su pripadnici učestvovali u Genocidu nad Srbima u NDH. Isto tako, svaku našu političku korektnost treba spriječiti u začetku, da bi jasno i otvoreno svjedočili sebi i svijetu, šta se to dogodilo na ovim prostorima prije 80 godina. Ako to mogu Jevreji, Jermeni, Romi, Rusi, zašto bi se Srbi ustručavali.
Da li se u udžbenicima osnovnih i srednjih škola dovoljno pažnje i prostora posvetilo zločinima nad Srbima u Drugom svjetkom ratu?
-Koliko mi je poznato, stanje se dosta popravilo u zadnjih nekoliko godina. Naravno, uvijek može i treba bolje i više. Ipak, ne možemo očekivati da osnovci i srednjoškolci nauče sve potrebno kako bi razumjeli razmjere zločina nad Srbima u NDH ili ulogu srpskog naroda u borbi za slobodu. Zato svako od nas treba da se o tome informiše i mimo i nakon školovanja. U tome mogu pomoći mediji, državne institucije, crkva, umjetnici, nevladine organizacije i darovitiji pojedinci.
Autor ste i dokumentarnog filma „Odbarnili smo Prijedor“ i jedan od autora knjige „Republika Srpska u Odbrambeno-otadžbinskom ratu“. Da li je ono što se dešavalo u Drugom svjetskom ratu uticalo na neki način na događaje iz Odbrambeno-otadžbinskog rata?
-Mišljenja sam da je Odbrambeno – otadžbinski rat, bio nastavak Drugog svjetskog rata na ovim prostorima. Nije samo da su suprostavljene strane, jedna drugu nazivale ustašama i četnicima, nego su osnovane i jedinice koje su npr. Njegovale tradiciju ustaškog pokreta. To su bile jedinice HOS-a, „Handžar divizije“ i neke druge manje vojne formacije. Takođe, na meti su se našli spomen obilježja posvećena stradanju Srba u NDH, kao što je granatiranje, pa zatim miniranje Spomen – kosturnice u selu Prebilovcima kod Čapljine. Devastiran je i prostor Spomen područja Jasenovac i minirani su mnogi monumentalni spomenici posvećeni partizanskoj borbi i slično. Sa druge strane, srpska strana je ušla u sukob sa petokrakom zvijezdom, a na nekim mjestima i sa kokardama četničkog pokreta, pa su postepeno ti simboli zamjenjeni amblemom Vojske Republike Srpske. Na strani muslimansko – hrvatske koalicije našle su se sile koje su pomagale i NDH u Drugom svjetskom ratu: Njemačka, Austrija, Italija, pa i Vatikan koji se još nije jasno izjasnio oko učešća rimokatoličkog sveštenstva u Genocidu nad Srbima u NDH. A zanimljivo je zapažanje, da su mnogi stari ljudi koji su se sjećali strahota iz NDH, pričali kako su nakon vezanja zastava između tadašnjih Muslimana i Hrvata, shvatili da se isto zlo sprema.
Da li se srpskom narodu koji je uspio da opstane uprkos gnusnim zločinima i pokoljima za vrijeme NDH pokušava prišiti etiketa genocidnog naroda?
-Od početka ratnih sukoba devedesetih godina, pa do današnjih dana, malo koji narod je oklevetan kao Srbi. Nazivali su nas i još nazivaju genocidašima, fašistima, nacistima, nacional – boljševicima, remetilačkim faktorom i mnogim drugim nazivima. Ali, ako pogledamo antisrpsku propagandu u NDH, možemo primjetiti slične obrazce dehumanizacije srpskog naroda. U NDH zabranjivano je srpsko nacionalno ime, srpska pravoslavna crkva, nacionalno pismo ćirilica, nošenje šajkače, pominjanje Svetog Save itd. Danas nešto drugačijim metodama nastoji se negirati srpsko nacionalno ime zapadno od Drine, postoje želje da se formiraju posebne pravoslavne crkve za Srbe u BiH i Hrvatskoj, na srpske nacionalne simbole gleda se sa prezirom, čak se i djeca napadaju ako nose majicu sa simbolima srpskih sportskih klubova itd. Sa druge strane, u našem gradu nesmetano svakog 31. maja se održava manifestacija tzv. „Dan bijelih traka“, gdje se preko falsifikovanja istorijskih činjenica nastoji ubjediti domaća i svjetska javnost, da su srpske vlasti naredile tadašnjim Muslimanima i Hrvatima da ako izlaze na ulicu, moraju oko ruke staviti bijelu traku kako bi se razlikovali od Srba i bili lakše mete. To se zatim nastoji izjednačiti sa obilježavanjem Jevreja tokom Drugog svjetskog rata, a zaboravlja se činjenica da su Srbi u NDH obilježavani trakama bijele, plave i crvene boje. Kao i da su u ljeto 1941. godine, naoružani pripadnici muslimanskog i hrvatskog naroda koji su vršili likvidaciju Srba u Prijedoru, oko ruke nosili bijele trake na kojima se nalazio pečat NDH. Srbima se početkom devedesetih godina spremalo novo masovno stradanje i oni su se morali dići na otpor. Sreća je bila da su tada Srbi bili u mnogo boljem položaju. Ovaj razgovor završio bih riječima svjetski poznatog sociologa Irvinga Luisa Horovica, koji je pisao „da se genocid može dogoditi nad jednim narodom samo jedanput u istoriji. Svaki drugi pokušaj pretvara se u građanski rat.“
