“Tišine ne lažu. Ili ih osjetiš ili progovoriš. Tišinom srca pričaju. Ko ne razumije tvoje tišine, ni riječi neće nikada”. (M. Selimović)
Ukoliko ste krenuli na more u Dalmaciju i putujete preko Knina prema Zadru, Skradinu ili Šibeniku, negdje na pola puta u Kistanjama skrenite lijevo “pod 90 stepeni” i pored pravoslavne crkve sv. Ćirila i Metodija uhvatite pravac, kao da je povučen lenjirom.
Vozite se po “špagi” nekih kilometar i po, prije pojavljivanja velikih i nezgodnih serpentina koje vode u dolinu. Razumljivo, prebacite u drugu brzinu i počnete da se spuštate polako kad vam bljesne odsjaj od velikog krsta koji se ne vidi najbolje od gustih krošanja drveća. I onda u podnožju ocrta vam se veliko imanje sa kamenim vratima na samom ulazu.
To je manastir Krka, centar duhovnosti pravoslavnih Srba u Dalmaciji.
Prvi utisak kad uđete u manastirsko dvorište je tišina, ne čuju se ni ptice, a i malobrojni turisti ćutke ili jedvačujnim šapatom obilaze crkvu sv. Mihaila, koja je navodno nastala 1350. godine kao zadužbina Jelene, sestre Dušana Silnog i supruge hrvatskog plemića Mladena Trećeg Šubića.
Jelena je bila ćerka Stefana Dečanskog, koja je zajedno sa monasima iz Jerusalima podigla manastir, ineče imenjak zadužbine srpskog kralja Milutina s početka 14. vijeka u Svetoj zemlji, odakle su i došli pomenuti monasi.
A cijela priča oko nastanka je prema predanju nastala još u ranohrišćanskom periodu, gdje je prema tvrdnjama istoričara Lucijusa, boravio i sam apostol Pavle. Teorija naravno ima smisla s obzirom da se ispod crkve nalazi pećina prepuna katakombi, gdje su navodno nađeni znakovi ribe, koja je bila simbol ranog hrišćanstva. A i rani hrišćani su bili primorani da se kriju od Rimljana sve dok 380. godine nije postala zvanična religija Rimskog carstva.
Nismo mogli da silazimo u utrobu zemlje već smo nastavili da se divimo ljepoti arhitekture, bili nasamo sa vlastitim mislima, željama, molitvama i čežnjama, razgledali relikvije poput čestica svetiteljskih moštiju, kao što su sv. Trifuna, sv. Nikole, sv. Antipe, sv. Haralampija i drugih, da bi nas bez daha ostavio ikonostas crkve stare skoro sedam vijekova.
Nebitno da li ste vjernik pravoslavne vjere ili neke druge religije, čak i ateista. Ne znam koja od njih ukupno 55 je fascinantija, a poznato je da su nastale u periodu od 15. do 19. vijeka.
Najvrijednije u kulturnom, a vjerovatno i materijalnom smislu, su one iz 17. vijeka autora Mihaila Damaskina, koji nije ostavio potpis, ali likovni stručnjaci su prepoznali njegov stil ikonopisanja.
S obzirom na burnu istoriju ovog kraja, ali i cijelog Balkana, manastir je nekoliko puta obnavljan i restauriran, a u posljednjem ratu tokom 90-ih, bio je potpuno pust tri godine, da bi se nakon završetka monaštvo vratilo kao i Bogoslovija, koja je podignuta 1615. godine.
U dvorištu se nalaze statue, kipovi i poprsja brojnih srpskih uglednika iz tog kraja sa brčinama i kuburama, koje pomalo djeluju prijeteći, a među njima i Petar Jagodić Kuridža, predak srpskog košarkaša Marka Jagodića Kuridže, koji je rođen u obližnjem Zadru.
Petar Jagodić, sveštenik u selu kod Kistanja podigao je bunu protiv mletačke vlasti, a nadimak je navodno dobio od Turaka što u prevodu znači “Nevjerni pop” (Kaurin – nevjernik i hodža – sveštenik), a moguće i da je nastao od pridjeva “kuražan” što znači hrabar.
U Krki se nalazi i bogata biblioteka sa više od 50 bogoslužbenih knjiga nastalih u vremenu od 13. do 18. vijeka, kao i brojni srednjevjekovni rukopisi. Između ostalih tu su i Mikropoljsko četvorojevanđelje, Trebnik sa iluminacijama i Zbornik bogoslovskih tekstova, a manastirska riznica se po broju dragocjenosti, umjetničkoj izradi ili istorijskom trajanju, ubraja među najvrijednije u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi.
Gotovo na prstima smo cjelivali ikone Hrista, zapalili svijeće za zdravlje živih i smiraj preminulih u pripjati koja je napravljena kao mala kapela, a slijedeći stepenice našli smo se na ulazu u pomenute katakombe, gdje se nalazi sarkofag, kao i nekoliko spomenika crkvenim velikodostojnicima.
O prirodi oko manastira ne vrijedi previše trošiti riječi, trava je uredno podšišana kao da je “Old Traford”, vinogradi besprijekorni, a u razgovoru sa lokalcima smo saznali da sada monasi nemaju domaće životinje, o kojima su ranije vodili brigu – od ovaca, koza do magaraca. Cijela ta prirodna ljepota s druge strane omeđena je rijekom Krkom, na kojoj se nalazi veliko šetalište na obali i drveno pristanište za brodice, koje po potrebi može da posluži i ako se bude organizovala kakva manifestacija prilikom posjeta važnih osoba.
A u prošlosti su dolazili između ostalih brojni srpski velikani poput Nikole Tesle, Dositeja Obradovića, Sime Matavulja, Vladana Desnice ili Miloša Crnjanskog, a manastir je pohodio kralj Aleksandar Karađorđević, o čemu svjedoči tabla iz 1929. godine.
“U ovoj svetoj tišini, za kralja i otadžbinu, molimo se”, navedeno je na njoj.
S obzirom da smo ipak skoro vijek kasnije na istom mjestu, svjedočimo i modernizaciji pa na solarnom panelu možete da napunite mobilne telefone. Pretpostavljam da je to napravljeno u okviru Nacionalnog parka Krka za potrebe turista, vjernika i drugih putnika namjernika.
Nama nije bio neophodan, ali smo zato kupili suvenire u manastirskoj prodavnici gdje osim vjerskih, umjetničkih i drugih rukotvorina možete da pazarite i domaće manastirsko vino, rakiju ili maslinovo ulje, u zavisnosti koliko je rodna godina bila.
I tek pri izlasku, shvatili smo da je manastir ustvari i dalje i Bogoslovija, jer su dječaci srednjoškolskog uzrasta počeli da izlaze na odmor poslije časova.
