Mirela Predojević: Željela bih da svaki grad ima pozorište

Rekla je to za “Glas Srpske” glumica Mirela Predojević, objašnjavajući šta joj znači nagrada osvojena za ulogu sestre Rečed u predstavi “Let iznad kukavičijeg gnijezda” Gradskog pozorišta Prijedor, na festivalu “Novi tvrđava teatar” u Čortanovcima. Talentovana glumica kaže da nagrade naravno nisu glavno mjerilo glumačkog zanata, ali jesu značajno priznanje za uloženi trud u osvajanju novih karaktera.

-->

– Vrlo često se desi da se predamo poslu, idemo iz uloge u ulogu i ne osjetimo kako vrijeme brzo prolazi, dok smo mi stalno u žurbi ili u nekom budućem zadatku. Ne stignemo uživati u tome što sada imamo. Zato mislim da je bitno napraviti malu pauzu i sagledati šta smo do sada postigli i naravno da budemo zahvalni na svemu postignutom – rekla je Predojevićeva.

GLAS: Tumačite lik okrutne, beskompromisne i bezosjećajne sestre Rečed, što je bio sigurno veliki glumački zadatak, kada se zna da je u pitanju jedna od najpoznatijih rola u istoriji filma i teatra. Šta je to što Vas je podstaklo da se saživite sa ovom ulogom?

PREDOJEVIĆ: Kao i svaka uloga koju sam do sada radila tako je i ova morala da prođe kroz mene, da se u nekoj tački sretnemo i saživimo jedna sa drugom. Sredstva koja koristim su različita i zavise od uloge koju kreiram. Uglavnom posložena su po sličnom principu, na neki moj način koji sam stvorila svjesno ili nesvjesno kroz godine rada, učenja, posmatranja, slušanja… Prosto onako kako svaki glumac gradi svoj lik, pristupajući mu na sebi svojstven način. Kod sestre Rečed me najviše provociralo da dokučim zašto je ona takva? Koji su ključni momenti u njenom životu uticali na nju da postane takva, šta ju je obilježilo, emocionalno osakatilo, a šta joj je pomoglo da ojača. I šta za nju znači biti jaka. Jer ona sebe ne vidi kao što je vide gledaoci, ona ne misli da je loša osoba, već upravo suprotno – smatra da čini dobro djelo i duboko vjeruje u to. I da li ona nema emocije ili ih vješto krije. Kako se ponaša kada je niko ne gleda. Da li je ogrezla u jednu krajnost, da li je slijepi poslušnik sistema u koji vjeruje. Sve su ovo pitanja koja sam sebi postavljala da bih došla do saznanja kakva je zapravo žena, moja sestra Rečed. Taj užitak u pronalaženju odgovora na ova i slična pitanja me svakodnevno podsticao na rad i samim tim na saživljavanje sa ulogom. Ovakva uloga jeste veliki zadatak i odgovornost. Sestra Rečed je već viđena, maestralno odigrana i nagrađena “Oskarom”. Tu je bitno da glumac ne upadne u paniku, da se ne uplaši kako ne može uraditi bolje od već viđenog. Zatim je važno prisjetiti se da svi mi dajemo svoje viđenje lika kojeg tumačimo i da ne postoje dva potpuno identično kreirana lika. Imajući ovo u vidu prepustila sam se zadatku i vjerovala u sestru Rečed.

GLAS: Koliko je teško biti emocionalno distanciran od ove role, jednog od najmračnijih likova u istoriji drame, nedavno čak proglašenim najboljim ženskim negativcem u istoriji?

PREDOJEVIĆ: Jako teško i u isto vrijeme veoma lako. Teško, jer sestra Rečed i ja nemamo ništa zajedničko. Lako je, jer je reditelj na prvoj probi rekao da mi pričamo svoje viđenje, svoju verziju “Leta iznad kukavičijeg gnijezda”, a osnovnu građu crpimo iz istoimenog romana Kena Kizija. To je dramaturg Jelena Paligorić Sinkević uspješno uradila. Uradila je prevod knjige i dramatizaciju posebno za naš ansambl. Mi dakle nismo radili po već postojećim prevodima i dramatizaciji i nismo se oslanjali na film, što je meni posebno drago, jer me knjiga oduševila i na neki čudan način zaposjela. Naime prije nego što smo dobili dramatizovan tekst i prije nego što smo dobili podjelu uloga ja sam iščitavala knjigu. Pročitala bih dvadesetak stranica i nakon toga zatvorila knjigu i ostavila sa strane i samo sam ponavljala: “Ova sestra Rečed je grozna, da li je moguće da ovakva osoba postoji…, odvratna je…”, zatim opet pročitam dvadesetak stranica i ponovo moram da ostavim knjigu, jer je sve toliko opisano do detalja da možete da osjetite atmosferu i sudbine svakog lika i te sestre, koja je jako iritirajuća. Hoću reći da mi je sa te strane bilo lako raditi, jer su odgovori skriveni u knjizi. Samo ih treba znati pročitati.

Ovakva uloga istroši. Drugačije je nego kada igraš, na primjer, komediju u kojoj je lakoća, uživaš zajedno sa publikom koja se smije. Dok igraš na sceni, ti si to što ti je zadatak da igraš, a nakon odigrane predstave vraćaš se svakodnevnim obavezama, s tim da si srećan jer si kreirajući na sceni osjetio čar igre i mogućnost uživanja i u ovakvim ulogama.

GLAS: Na ovom komadu radili ste sa Damjancem, iskusnim rediteljem, sudeći po reakcijama publike i kritike taj proces ansambl-reditelj je protekao u dobrom tonu?

PREDOJEVIĆ: Jeste. Pored toga što je reditelj Goran Damjanac predaje na Akademiji umjetnosti u Banjaluci, tako da mu je pedagogija poznata i bliska i sredstva koja koristi u radu sa glumcima nisu agresivna, nema galame i pritisaka, kao što se nažalost zna desiti u nekim projektima.

Mi smo radili lagano i bez tenzija. Znate, meni je to jako bitno, jer smatram da se dobra kreacija stvara u ugodnoj atmosferi. Osim toga Damjanac ne iscrpljuje glumca preko njegovih krajnjih granica i od njega traži onoliko koliko sam želi da da.

GLAS: Pozorišna scena u Republici Srpskoj se polako, ali sigurno, decentralizuje izvan Banjaluke. Prijedor, Banjaluka, Istočno Sarajevo, Gradiška…, samo su dio gradova u kojima se razvijaju sve jače scene. Iz perspektive glumca kako Vam izgleda danas teatar u Srpskoj i gdje ga vidite u narednom periodu?

PREDOJEVIĆ: Mislim da je danas teatar u izazovnom položaju.

Borimo se sa mnogo izazova koji ne zavise samo od ljudi iz struke koji žele dobro i napredak u teatru, već i od dosta toga na šta u ovom momentu ne možemo uticati, naročito ne preko noći. Da bismo nešto promijenili treba da bude promijenjen poredak stvari, dosta toga, između ostalog treba da postoji dobar dugoročni plan u koji će biti uključeni mnogi segmenti društva, što zahtijeva vrijeme, strpljenje, financijsku i druge vrste podrške. Bez tog plana teško je reći šta može biti. Mogu samo reći da sam jako srećna kada vidim moje kolege kako igraju, dajem im podršku na sve načine. Prvenstveno gledajući predstave, dijeleći utiske, šireći priču bilo usmenim putem kao nekada ili preko društvenih mreža… Iskreno se radujem svakom uspjehu našeg glumca i naših teatara. Moja želja je da svaki grad ima svoje pozorište i naravno vjernu publiku. Ne samo grad, zašto ne i svaka opština.

GLAS: Široj publici ste najpoznatiji po ulozi Brankice u popularnoj humorističkoj seriji “Dobro jutro, komšija”, koja se godinama uspješno emituje na TV ekranima. Iako se ove uloge olako otpisuju kao populističke, komedija je jako zahtjevan žanr, a sudeći po reakciji gledaoca, uboli ste pravu humorističku žicu ovom rolom?

PREDOJEVIĆ: Hvala na komplimentu. Da, to je moć koju imaju masovni mediji, da smo mi glumci mnogo bliži širem krugu publike. Za razliku od pozorišta koje je, htjeli mi priznati ili ne, rezervisano za manji broj ljudi i koje samo po sebi nosi neke druge čari. Lik Brankice je samo mali dio lepeze koju ja kao glumac umijem da pokažem. Prihvatila sam je kao jedan u nizu glumačkih zadataka. Gradeći ovaj lik nisam imala uzora, dosta sam izmaštavala i priznajem, u početku sam se pitala da li sam dobro uradila posao. Sve dok nisam, sasvim slučajno, upoznala ženu koja liči na moju Brankicu. Bukvalno se oblači, šminka i karikira kao Brankica, samo je eto njena boja kose drugačija. Naravno ostala sam zatečena, ali mi je to došlo kao potvrda da je sve moguće. Mi vrlo često kažemo da se nevjerovatne stvari češće događaju u životu, a manje na sceni u pozorištu. Isto tako na početku nam je nevjerovatno zvučalo da će naši likovi i serija biti toliko popularni. To niko od nas nije očekivao. Kao što nismo očekivali da će toliko dugo trajati. To je pokazatelj koliko je bitna ta relacija između glumca i gledaoca i koliko je u našem zanatu bitan taj faktor sreće i da nismo do kraja sigurni kako će nešto izgledati sve dok publika ne da svoj sud.

PLANOVI

GLAS: Može li Vas publika očekivati u nekim novim predstavama i serijama?

PREDOJEVIĆ: Naravno. Svakako prije svega u mom matičnom pozorištu. Nastavljamo snimanje “Dobro jutro, komšija”. U planu je jedan samostalni projekat. Govorim često poeziju na raznim kulturnim događajima. Pored toga postoje planovi koje ne bih da dijelim dok ne bude završena realizacija. I naravno radujem se svim projektima koji predstoje i onima koji će tek uslijediti.

Izvor: glassrpske.com