Srpska pravoslavna crkva i njeni vjernici u četvrtak obilježavaju Svetog Luku, u narodu poznat kao Lučindan. Luka je jedan od četvorice jevanđelista i pisac je Jevanđelja po Luki i Djela apostolskih.
U našem se narodu kult Svetom apostolu i jevanđelisti Luki naročito učvrstio za vrijeme vladavine despota Đurđa Brankovića, koji je prilikom turskih osvajanja premjestio njegove mošti u svoju crkvu Svetog Uspenja u Smederevu.
Vjernici ga slave kao iscjelitelja i poštuje se kao zaštitnik medicine i farmacije, bolnica i apoteka, ljekara, farmaceuta i bolesnika. Ovih dana se obično govori: „Ide Luka – eto vuka“ ili „Sveti Luka – snijeg do kuka“, najavljujući zimu i snijegove.
Običaji i vjerovanja za Lučindan
U našem se narodu kult Svetom apostolu i jevanđelisti Luki naročito učvrstio za vrijeme vladavine despota Đurđa Brankovića, koji je prilikom turskih osvajanja premjestio njegove mošti u svoju crkvu Svetog Uspenja u Smederevu, gdje su se nalazile sve dok nisu prenesene u Kupinovo u Sremu, a poslije toga im se gubi svaki trag. U Srba se ovaj praznik najčešće naziva Lučindan i on je u narodnom kalendaru od izuzetnog značaja, budući da se smatra diobnim danom između jeseni i zime.
U vezi sa ovim danom postoji izreka, koja je bila dio tradicionalne narodne pjesme: „Sveti Luka – snijeg do kuka“.
Sveti apostol i jevanđelista Luka praznuje se prije svega zbog zdravlja i blagostanja, a ponegdje se ustalio i kao takozvani praznik od vukova, pa su domaćini vezivali vrpce oko tora, ne bi li čeljusti vukova ostale neisukane da ne mogu klati ovce.
Lučindan je jedan od praznika kada su se tradicionalno organizovale takozvane ovnovske svadbe, koje su bile rasprostranjene širom Srbije, a u različitim krajevima vezuju se za različite praznike. Naime, domaćini bi ovnove razdvajali od ovaca nekoliko sedmica prije Lučindana, a na sam taj dan organizovani su salaši ili gozbe, na kojima su se uz bogatu trpezu ovnovi i ovce ponovo spajali. Običaj je bio da ženska djeca uzjašu ovnove prije nego što ih domaćin pusti među ovce kako bi bilo što više ženskih jaganjaca.
Lučindan se smatra jednim od većih narodnih praznika, a takođe je i zaprešni dan, te se na ovaj praznik prema narodnom vjerovanju strogo branilo obavljanje bilo kakvih poslova, piše Glas.
Lučindan je porodična slava mnogih porodica, svetkovina u pojedinim naseljima, odnosno zavjetina, a praznovala se i kao esnafska slava raznih zanatlija koji su za svog zaštitnika uzeli Svetog Luku. Među njima su kasapi, ćevabdžije i kobasičari. Svetog Luku kao svoju slavu proslavljaju i vatrogasci, pripadnici dobrovoljnog vatrogasnog društva u Zemunu.
