Srpska pravoslavna crkva i njeni vjernici sutra 1. novembra obilježavaju dan Svetog Prohora Pčinjskog.
Sveti Prohor Pčinjski, pustinjak, živio je početkom 11. vijeka. Još kao mladić otišao je u isposništvo, prvo u nagorički kraj, a zatim je utočište našao na planini Kozjak. Legende kažu da nije vidio ljudsko biće više od 30 godina, sve do susreta sa budućim vizantijskim carem Romanom Diogenom koji je lovio u kozjačkim šumama.
Prateći ranjenu srnu, vizantijski plemić je pukim slučajem stigao do pećine monaha Prohora, a ovaj mu je tada prorekao da će postati car.
Možda bi i Diogen zaboravio na ovaj slučajni susret i proročanstvo isposnika iz pećine da mu se, kada je zaista sjeo na carski tron, u snu nije javio Prohor i rekao mu prekorno: “Ti si zaboravio mene starca”.
Prema vjerovanju, još tada su počela da se dešavaju čuda. Prvo već kada je car Diogen riješio da podigne crkvu u Starom Nagoričanu. Kada su, međutim, pokušali da odnesu Prohorove mošti, one su ostale kao prikovane za zemlju. Monah Prohor ni mrtav nije želio da napusti pčinjski kraj. Tako je od rečnog kamena napravljena mala crkva i u nju je položeno tijelo sveca. Više od 200 godina poslije toga, nad tom crkvom je sveti kralj Milutin podigao veću bogomolju, prenosi Žena Blic.
Sveti Prohor Pčinjski je jedini svetitelj u Srpskoj pravoslavnoj crkvi koji neprestano toči sveto miro iz svetih moštiju. Mnogi vjernici dolaze da se poklone svecu i vide ovo čudo.
Prepričavaju se razna iskustva vjernika, mnogi kažu da čim nogom kroče u zidine manastira, osjete nevjerovatan mir. Nestaju brige, glavobolje i nedoumice koje razaraju duh i tijelo. Monasi manastira vole da čuju i zabilježe utiske vjernika, mole se za njih i njihove porodice.
Molitva Svetom Prohoru Pčinjskom
Dio moštiju car je odnio u Carigrad, jedan dio dospio je kasnije u Ljubostinju, a drugi se i dalje nalazi u manastiru prepodobnog Prohora Pčinjskog pod planinom Kozjak iscjeljujući i tešeći mnoge.
Zato sutra, kaže narod, treba izgovoriti sledeću molitvu upućenu svecu za iscjeljenje vaših najdražih: “Veliku pobedu hrabro si pokazao, onostranom božanskom ljubavlju razgorevši se, cara prolaznog i sve krasote prezrio si, na gori Kozačkoj nastanivši se, sa nje na nebesa otišao si k Caru careva, Prohore: moli se neprestano za sve nas”.
