Božićni post počinje 28. novembra i traje 40 dana – do Badnjeg dana, 6. januara, a vjernici pravoslavne crkve se ovim postom pripremaju za proslavu jednog od najvećih hrišćanskih praznika – Božića.
Božićni post u pravoslavlju je drugi po dužini trajanja, blaži i kraći od Vaskršnjeg posta, a podrazumijeva 40 dana uzdržavanja od mrsne hrane i alkohola, ali i grešnih misli, želja i djela.
Patrijarh srpski Pavle, 44. vrhovni poglavar Srpske pravoslavne crkve od 1990. do 2009. godine, bio je jedan od najcjenjenijih i najvoljenijih crkvenih ličnost u Srbiji, čija su skromnost, mudrost i duhovna snaga ostavili neizbrisiv trag u narodu.
Upravo zato su njegove riječi i razumijevanje posta pravi savjet kako da se pričestite i očistite od grijehova narednih 40 dana.
“Šta za duhovni život hrišćanina znači sv. Pričešće jasno je iz te riječi samoga Gospoda: “Ja sam živi Hljeb koji je sišao s neba. Ko jede od ovoga Hljeba živjeće vječno… Ako ne jedete tijela Sina čovečijeg i ne pijete krvi njegove, života nećete imati u sebi. Ko jede Tijelo moje i pije Krv moju ima život vječni i ja ću ga vaskrsnuti u posljednji dan. Jer je moje Tijelo pravo jelo i Krv moja pravo piće.”
Iz potpune vjere u ove riječi Gospodnje, prvi su hrišćani žurili sv. Pričešću ne po nekom naređenju, nego neposredno iz osjećanja da bez Njega ne mogu duhovno živjeti, upravo onako kao što čovjek ne diše po naređenju, nego spontano, osjećajući da se bez vazduha guši i da umire.
Odlazili su svagda nedjeljom i praznikom na svetu Liturgiju i na đakonov poziv “sa strahom Božjim i vjerom pristupite!” svi su u redu, prilazili i pričešćivali se.
Oni su pritom potpuno osjećali da pristupaju najdubljoj tajni vjere i najvećem daru Božijeg milosrđa, pa su se trudili da Svesvetnom i Prečistom Bogu, u svetom Pričešću, prilaze u čistoti i svetosti srca i duše.
Zvali su se “sveti” i zaista su bili sveti; čuvali su se od svakog grijeha, jer su znali da “ko čini grijeh, rob je grijehu”, da grijeh okreće čovjeka na pravac koji vodi suprotno od Boga, prlja dušu i čini je nesposobnom za sveto Pričešće.
Onaj ko bi ipak pao u grijeh, odmah se dizao, ispovešću čistio dušu od njega da ne bi u nečistoti primio sveto Pričešće: “Jer, koji nedostojno jede i pije ( Hljeb i Čašu Gospodnju ) sud sebi jede i pije, ne razlikujući Tijela i Krvi Gospodnje.”
U isto vrijeme, hrišćani su sveto držali i ustanovu posta, znajući da je post božanska ustanova, jer je još u Starom Zavetu Bog naredio post kao “naredbu vječnu”.
U Novom Zavjetu je sam Gospod Isus Hristos postio i rekao da će Njegovi učenici postiti. Postili su Apostoli i svi Sveti… Post su držali u određeno vrijeme radi potrebe posta, a pričešćivali se radi potrebe pričešća stalno, kako za vrijeme posta tako i za vrijeme mrsa; u postu se postilo i pričešćivalo, u mrsu se mrsilo i pričešćivalo, onako kao što danas čine sveštenici.
Prvobitno nije bilo neke posebne pripreme za Pričešće, niti je post smatran za jedno od sredstava za njega. Za pričešće se pripremalo cjelokupnim životom, držanjem svih Božjih zapovijesti i čuvanjem od svakog grijeha.
Tako su postupali i sveštenici i vjernici u hrišćanskoj Crkvi za čitavo vrijeme progona, za prvih 300 godina, dok su u nju stupali samo oni koji su iz čvrste vjere u Carstvo nebesno bili spremni na sve teškoće da bi ga zadobili. Moralni život hrišćana tada je bio na velikoj visini. No, kada je došla sloboda, pod carem Konstantinom, 313. godine, Crkvi su počeli prilaziti i oni koji u njoj nisu tražili i našli “blago skriveno u polju” i koji nisu bili spremni da sve dadu da bi kupili to polje…
