(FOTO) Legenda Partizana, nebeski letač i div kojem se divila Evropa i svijet: Ovo je životna priča Dražena Dalipagića Praje kojem su se svi klanjali i poštovali
Dražen Dalipagić je rođen 27. novembra 1951. godine u Mostaru. Bio je jedan od najboljih košarkaša koje su Evropa i svijet ikada vidjeli.
Malo je nedostajalo da budemo uskraćeni za magiju koju je Praja pružao na košarkaškom terenu pošto mu je prva ljubav bila fudbal!
Nastupao je u juniorima Veleža, a san mu je bio da bude centarhalf kao njegov idol Prajo (čovjek koji je zaslužan za njegov nadimak).
Košarkom je počeo da se bavi izuzetno kasno za današnje pojmove, a prve korake napravio je sa 18 godina.
Skrenuo je pažnju javnosti na utakmici reprezentacija BiH, a iako početnik, zapao je za oko iskusnom Ranku Žeravici.
FOTO: ALEKSANDAR DIMITRIJEVIĆ/SPORTAL
Pozvao ga je da dođe u Partizan, koji je baš u to vrijeme ispao iz Prve jugoslovenske lige. Prajo mu je rekao da hoće, ali kad se Partizan vrati u elitno društvo, i par dana kasnije potpisao ugovor sa Jugoplastikom.
Čak je dobio i neku lovu od njih. Kako je tada sistem takmičenja bio da se Prva liga igra u dvoranama po sistemu jesen-proljeće, a Druga preko ljeta, Partizan je osvajanjem prvog mjesta u drugoligaškoj konkurenciji stekao pravo da se već na jesen vrati u elitu.
Prajo je održao obećanje, prekršio je dogovor sa Jugoplastikom zbog čega je od košarkaške federacije BiH bio kažnjen šestomjesečnom zabranom igranja za Partizan.
Kazna je ublažena, odsustvovao je samo nekoliko nedjelja a u međuvremenu je postao Praja.
Beograd ga je prihvatio, najviše na tome je uradio dugogodišnji funkcioner Partizana Đorđe Čolović – Siske. Zapravo je on visokog Mostarca privukao pričom kako Partizan stvara veliki tim sa Rankom Žeravicom na klupi. Ništa nije slagao, što će kasniji događaji potvrditi.
Godinu dana kasnije u Partizan stiže čačanski vunderkind Dragan Kićanović, i sa Dalipagićem ubrzo stvara najubitačniji košarkaški tandem u jugoslovenskoj, srpskoj, pa može se slobodno reći i evropskoj istoriji. Praja je letio, što mu nije bilo teško jer je imao odraz iz mjesta 90 centimetara, zakucavao – što je u to vrijeme bila rijetkost u takozvanoj amaterskoj košarci, ubadao sa lijeve i desne aut linije, šutirao preko jednog, dva, ponekad i tri bloka. Bio je praktično nezaustavljiv. Dobio je nadimak Nebeski Letač.
Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 246 utakmica, i postigao 3.700 poena. Najviše u istoriji. Ravno 400 više od drugog najefikasnijeg – Kićanovića, i 520 više od Kreše Ćosića. Ovaj posljednji, genije iz zadarskih Jazina, osvojio je sa reprezentacijom 14 medalja. Niko više od njega, a na drugom mjestu je Praja sa 12: tu su zlata sa Olimpijskih igara u Moskvi, svjetskih i evropskih prvenstava. Prvi put se u plavom dresu pojavio na EP u Barseloni 1973. i imao skroman prosjek od 8 poena po meču. Sve poslije toga je košarkaška fantastika: na EP u Beogradu 1975. prosjek mu je 12,1, na OI u Montrealu 1976. postiže 18,2 poena, pa na EP u Belgiji 19,8, na SP u Manili 22,4, na EP u Torinu 14,0, na OI u Moskvi 24,4, na EP u Pragu 17,0, na SP u Kolumbiji 18,1, na EP u Nantu 18,3, na OI u Los Anđelesu 21,9, na SP u Madridu 16,2… U reprezentativnom dresu protiv Rumunije 1976, postigao je 46 poena.
U Partizanu je Praja igrao deset godina. Ukupno 305 utakmica, a postigao je 8.278 poena. Prosjek – 27,1. Osvojio je dva prvenstva države i Kup Radivoja Koraća 1976. Poslije Partizana odlazi u Italiju, gdje nastupa za Veneciju, Udine i Veronu. Bio je triput najbolji strijelac italijanskog prvenstva sa prosecima 30,8, zatim 36,5 i konačno 36,3 poena po meču. Trojke je šutirao sa 47,1 odsto. A 25. januara 1987. igrajući za Veneciju protiv Virtusa postigao je nevjerovatnih 70 poena! Za Veneciju je igrao i kad je bila u Drugoj ligi, i te sezone mu je prosjek bio – 42,9 poena!
U sezoni 1982-83 nosio je dres Reala iz Madrida, ali je igrao samo u Evroligi. Bilo mu je već 39 godina kad je, na nagovor svog prijatelja Moke Slavnića, obukao dres Crvene zvezde. U sezoni 1990-91, iako u četrdesetoj godini, postigao je 321 poen, šutirajući trojke 38 odsto.
Poslije Olimpijskih igara u Montrealu 1976. Praji stiže poziv da dođe u kamp najtrofejnijeg NBA kluba svih vremena Boston Seltiksa. Lično trener Red Oerbah ga je zvao. Dalipagić je dvije nedjelje trenirao sa Seltiksima, i pokazao da je ne ravan, nego bolji od njihovih zvijezda. Mogao je, da je htio, deceniju prije prvog Evropljanina koji je otišao u NBA ligu on tamo da potpiše ugovor, ali nije. Pravilo FIBA je bilo da, ko ode u NBA, ne može više nikad da igra za svoju reprezentaciju. To je bio jedini razlog što je Praja kupio avionsku kartu u jednom pravcu, i prešao Atlantik da bi se vratio u Evropu. Ipak, zbog svega što je pružio na parketu, Amerika ga se sjetila i 10. septembra 2004. postao je član Nejsmitove memorijalne Kuće slavnih u Springfildu. Tri godine kasnije i FIBA ga je uvrstila u svoju kuću slavnih. Zvanično je triput proglašavan najboljim košarkašem Evrope (1977, 1978. i 1980.).
Imao je nevjerovatno precizan šut. Nimalo čudno, jer pored urođenog osjećaja, potrudio se da dotjera svoj šut do savršenstva. Poslije svakog treninga ostajao je da ubaci još 500 puta loptu u koš. Znači – nedjeljno oko 3.000 ekstra-šuteva.
– Bio sam igrač za koga su govorili da su mi snaga i šut glavna oružja – rekao je jednom. – Nažalost, danas je snaga ubila košarku. Siguran sam da bi čak i u današnjoj košarci šuteri kao što su bili Kićanović, Delibašić, Šolman ili ja, postizali po tridesetak poena. Pa neka se igra ta granitna odbrana, neka se šuterima ne dozvoljava da dišu. Mi smo promašivali vrlo retko, zato jer smo trenirali šut do besvijesti.
FOTO: SASA STANKOVIC/EPA
Našao je vremena i za ljubav. Oženio se nekadašnjom teniskom lepoticom Sonjom Požeg, koja je u mnogim izborima bila birana za najzgodniju sportistkinju Jugoslavije. Imaju dvoje djece – kćerku Sanju i sina Davorina, koji je igrao košarku, ali nije dostigao tatine brojke ni blizu. Praja je devedesetih godina trenirao italijansku Goricu i MZT iz Skoplja, a početkom dvehiljaditih beogradsku Astro banku. Sada je nacionalni penzioner.
– Živim mirno, penzionerski – priznao je u jednom intervjuu. – Pratim košarku, ali ne idem često na utakmice. Ljudi me češće mogu naći na teniskim terenima. Tenis igram rekreativno. Kada Nole igra, ne propuštam te mečeve. Najveća radost u životu mi je unuka Jana, s kojom šetam svakog dana.
Na sajtu Evrolge svojevremeno su pokušali da ga opišu mlađim generacijama ovim riječima:
-Da biste razumeli kakav je to igrač bio, pokušajte da zamislite sljedeću kombinaciju: šuter poput Peđe Stojakovića, eksplozivnost Andresa Noćonija, skočnost Felipea Rejesa i brzina Šarunasa Marčulionisa… Dakle, sve to, pa je vjerovatno Praja Dalipagić bio i bolji od te kombinacije! – pisala je Evroliga svojveremeno.
Preminuo je 25. januara 2025. godine u 74. godini.
