Čini se da je ta 1980. godina počela lijepo. Već prvog januara dogodilo se prvo prikazivanje filma “Ko to tamo peva” koji je postaje kultni na ovom podneblju.
Prošlo je 25 godina od kada su zaživjeli likovi koje su iznijeli neki od najboljih glumaca kao što su: Boro Stjepanović, Aleksandar Berček, Danilo Bata Stojković, Dragan Nikolić, Neda Arnerić, Slavko Štimac, Pavle Vuisić i mnogi drugi, a tajne su polako isplivale.
Da li su nade polagane u ovaj film prestigle očekivanja sasvim je sigurno jer se film radio sa toliko malim budžetom da je bilo skoro nemoguće ne pomisliti da će zarada biti višestruko bolja, ali da će film postati legendaran tome se možda niko nije nadao.
Prema pričama ljudi koji su bili dio filmske ekipe, budžet je u to vrijeme iznosio 180.000 njemačkih maraka.
Danas je skoro nemoguće zamisliti, da čak iako bismo to pretvorili u evre, da se sa tim novcem može snimiti ni malo bolja reklama.
Upravo zbog toga nije bilo mjesta luksuziranju, pa su glumci filma “Ko to tamo peva” skoro svakog dana po nekoliko sati putovali na set, kretali su od Crkve Svetog Marka i išli ka Deliblatskoj peščari, gdje je snimljen veći dio filma.
Limar je vikao: Djecoooo, bušiiii
Ono što je posebno interesantno jeste da se u filmu pojavljuje veliki broj natruščika, ljudi koji tumače likove sa sela pa čak i čuveni vlasnik njive koji u filmu izgovara legendarnu rečenicu: „Djecooo, buši“ je zapravo limar iz sela u kom su snimali toga dana.
Kada je reditelj birao glumačku postavu, uloga Miška, kog tumači Aleksandar Berček, bila je prvo ponuđena Bogdanu Dikliću, ali on zbog predstava u pozorištu nije mogao da je prihvati. Takođe lik Dragana Nikolića, koji tumači šlager pjevača, bila je ponuđena Ljubiši Samardžiću ali ju je on odbio. Razlog je ostao nepoznat javnosti.
Glumac pobjegao sa seta zbog Batinog šamara
U sceni kada putnici optuže romske muzičare da su Aleksi Simiću (koga je tumačio Milivoj Tomić) ukrali novčanik, pa nastane opšti haos i svi počnu da ih tuku Slobodan Šijan je tražio krupan plan. To znači da je Danilo Bata Stojković zaista morao da ošamari malog glumca, što je on učinio i to, kako kažu ljudi sa seta: onako domaćinski. Nenad Kostić to nije očekivao pa se zbog svega i naljutio. Glumci su pričali da je ova scena dovela do toga da je mladi glumac pobjegao iz autobusa čak do Pančeva, te da ga je cijela ekipa tražila. Bata mu je poklonio bombonjeru uz izvinjenje i obećanje da ga više neće šamarati dok su ga producenti molili da se vrati da završe snimanje.
Na premijeri filma scenarista Dušan Kovačević je za domaće medije rekao:
– Ovaj film je inspirisan istinitim događajem jer je zaista istorijska činjenica da je taj autobus dolazio tog dana i da su njegovi putnici bili sličnih sudbina, riješeni da stignu u Beograd – izjavio je Kovačević dok je reditelj Slobodan Šijan iskreno ispričao da je imao veliki strah kako će se na setu snaći tada mladi glumac Aleksandar Berček, koji je tumačio lik sina Pavla Vuisića, Miška Krstića.
– Aleksandar Berček je u to vrijeme bio mladi glumac u usponu koji je, recimo, prije toga uradio odličnu ulogu u filmu “Kvar”. Htio sam ga za ulogu sina, to jest šofera, ali sam zamislio da ga ošišam do glave da bi taj njegov šarmantni, osvajajući osmijeh djelovao pomalo idiotski na način koji nama za film treba. Sumnjao sam da l’ će uopšte pristati da igra jer on tu ima jako malo teksta, a tek šišanje… Međutim, prihvatio je, pristao. Bez problema. Sjajna je saradnja bila, a izvanredno je uradio ulogu. Radili smo po osjećaju. U početku mi je davao neke varijante da izaberem, i onda sam ja nešto odabrao, a on je potom to dalje razrađivao.
Njega su tada pitali i da li je znao da Dragan Nikolić ne zna da pjeva pa ga je pozvao da tumači lik pjevača.
FOTO: RTS PRIKAZUJE/YOUTUBE/SCREENSHOT
– Jesam, naravno. On me provalio, odmah me pitao: “Je l’ ti hoćeš ono kao kod Žike što sam falširao?”. Rekoh – da! To je bila ideja da je on šlager pjevač, a da ne zna da pjeva, ali se hvali, i da je svima jasno da ne zna da pjeva osim njemu. To je i mini-omaž Žiki i Draganovoj ulozi Džimija Barke u filmu “Kad budem mrtav i beo” Živojina Pavlovića – rekao je reditelj.
Problematika na snimanju bila je i ta što su se mnogi glumci plašili da igraju sa Pavlom Vuisićem jer je bio veoma nepredvidljiv u svojim reakcijama i teškog karaktera.
– Svi su me plašili za Paju; te on je težak, te ovakav je, onakav je… Međutim, nikakvih problema nisam imao. Naprotiv! Uvijek među prvima na snimanju, spreman, zna tekst… Na kraju snimanja doživio sam od njega jedan jako lijep gest kakav je on činio prema svim režiserima debitantima. Poklonio mi je jednu minijaturnu drvenu klapu, to je njemu neki stolar pravio, na kojoj piše: “Šijanu za prvi bioskopdžijski film, Paja Vuisić”. Meni je ta saradnja ostala u najljepšem sjećanju. “Ko to tamo peva” je film rađen u divnoj atmosferi kojoj je najviše uticao i Dragan Nikolić. Ja njega nisam poznavao, ali sam ga jako cijenio kao glumca. I kad je prihvatio ulogu, a učinio je to u posljednjem trenutku, to je bilo fenomenalno i za taj lik i za cijeli film i za atmosferu. Zaista je bio dobri duh tog filma na samom snimanju – ispričao je Šijan.
“Starica nestajala zbog svjetla”
Najveću misteriju predstavlja lik stare žene koja sjedi na kraju autobusa. Postoje velike nesuglasice u vezi sa tim da li je njeno prisustvo spontano ili simbolično trebalo da predstavi tragičan ishod koji se dešava na kraju filma. Kao što su gledaoci imali prilike da vide, ona je tek sporadično prisutna, a u autobusu je od prve scene.
Šijan je jednom prilikom studentima Fakulteta dramskih umjetnosti objasnio da je želio da scena sadrži lika kome ne mora naročito da se posveti (kao svim ostalim likovima), te je njeno sporadično “odsustvo” pripisao lošem osvjetljenju. Tada je reditelj istakao da je za ovu “ulogu” angažovana obična starica Đenadija Rogić koje je godinama prije toga bila statista u brojnim filmovima.
Filmovi i serije koji su rađeni u godinama iza dostigli su veliku popularnost, a jedno od takvih ostvarenja je i serija “Porodično blago”, prenosi Blic.
