Srpska pravoslavna crkva danas slavi i obilježava praznik Sveta 42 mučenika iz Amoreje.
Ovo bijahu sve vojvode vizantijskog cara Teofila.
Pa kada car Teofilo izgubi bitku protiv Saracena oko grada Amoreje, Saraceni uzeše grad, zarobiše mnoge hrišćane, među kojima i ove vojvode. Ostale hrišćane ili pobiše ili prodadoše u ropstvo, a vojvode baciše u tamnicu gdje su bili sedam godina.
Više puta su dolazili muslimanski prvaci, da ih savjetuju da prime vjeru Muhamedovu, ali vojvode ne htješe to ni čuti. Kada Saraceni govorahu vojvodama, da je Muhamed pravi prorok, a ne Hristos, upitaše ih vojvode: “Ako bi se dva čovjeka prepirali o jednoj njivi, pa jedan rekao: “moja je njiva”, a drugi: “nije nego moja”, pri tom jedan od njih imao mnogo svjedoka, da je njegova njiva, a drugi nemao nijednog svjedoka osim sebe samog, šta bi vi rekli, čija je njiva?”
Odgovoriše Saraceni: “Zaista, onoga koji ima mnogo svjedoka!”
– Pravo ste presudili – odgovoriše im vojvode.
Tako je sa Hristom i Muhamedom. Hristos ima mnoge svjedoke, stare proroke, koje i vi priznajete, koji svi od Mojsija pa do Jovana Preteče svjedoče o Njemu, a Muhamed sam za sebe svjedoči da je prorok, i nema nijednog svjedoka”.
Postidješe se Saraceni, no tada opet pokušaše da brane svoju vjeru ovako: “Da je naša vjera bolja od hrišćanske vidi se po tome, što Bog nama dade pobjedu nad vama, i dade nam najbolje zemlje u svijetu, i carstvo mnogo veće od hrišćanskog. Bog nekad daje pobjedu hrišćanima, a nekada muke i stradanje, da ih ispravi i privede pokajanju i očišćenju od grijehova”.
Na to vojvode odgovoriše: “Ako bi tako bilo, onda bi i idolopoklonstvo egipatsko i vavilonsko i jelinsko i rimsko, kao i ognjepoklonstvo persijsko, bile istinite vjere, jer u jedno vrijeme svaki od ovih naroda pobjeđivao je ostale i vladao njima. Očigledno je da vaša pobjeda i sila i bogatstvo ne dokazuju istinitost vaše vjere. A mi znamo, da Bog nekada daje pobjedu hrišćanima, a nekada popušta muke i stradanje, da ih ispravi i privede pokajanju i očišćenju od grijehova”.
Molitva
“Mučenici Tvoji Gospode, u stradanju svome su primili nepropadljivi vijenac, od Tebe Boga našega, jer imajući pomoć Tvoju mučitelje pobijediše, a razoriše i nemoćnu drskost demona: Njihovim molitvama spasi duše naše.”
Poslije sedam godina bijahu posječeni, 845. godine. Tijela im bačena u Eufrat rijeku, ali isplivaše na drugu obalu gdje ih hrišćani sabraše i česno sahraniše, piše Mondo.
