Teško je uopšte govoriti o traumi dok smo još uvijek fizički ugroženi. Kada voda raste, kada lјudi evakuišu svoje domove, kada ne znamo šta će ostati nakon što se povuče – tada je najvažnije preživjeti, zaštititi sebe i svoje najbliže. No, ono što poplave donose sa sobom nije samo materijalna šteta. One otvaraju stare rane, podsjećaju nas na prethodne gubitke i neizvjesnosti. Mi smo društvo koje iz jedne traume prelazi u drugu, bez dovolјno vremena i prostora da se oporavimo. Rat, gubici, siromaštvo, pandemije – sve su to slojevi bola koji ostaju u nama i prenose se na slјedeće generacije.
Zašto nas nova katastrofa vraća na stare strahove?
Dok gledamo kako voda nosi godine truda i uspomena, u nama se ne aktivira samo trenutni strah. Oživlјavaju i sjećanja na sve prethodne nesigurnosti – na rat, na godine odricanja, na osjećaj da nikada ne možemo biti sigurni. Djeca danas upijaju ove emocije, čak i kada im ništa ne govorimo. Trauma se ne prenosi samo pričama, već i pogledima, šutnjom, brigom koja ne nestaje ni kada se voda povuče.
Neki lјudi će reći: „Preživjeli smo i gore.“ Ali preživlјavanje nije isto što i živlјenje. Kada se stalno krećemo iz jednog kriznog stanja u drugo, naš nervni sistem ostaje zaroblјen u stanju pripravnosti, a tijelo postaje hronično iscrplјeno. Naša djeca ne naslјeđuju samo priče o teškim vremenima – ona naslјeđuju i način na koji se nosimo sa stresom, način na koji tijelo pamti strah.
Možemo li prekinuti lanac prenosa traume?
Prekinuti lanac prenosa traume nije lako, ali jeste moguće. Prvi korak je da sebi dozvolimo da osjetimo ono što nosimo u sebi – strah, tugu, lјutnju. To nisu znakovi slabosti, već prirodni odgovori na teške situacije. Kad ih potiskujemo, one ne nestaju, već se gomilaju i prenose dalјe, na našu djecu i one oko nas. Podrška zajednice je klјučna. Kada se desi nesreća, nije dovolјno samo obnoviti kuće i puteve – važno je i da ne ostanemo sami sa svojim bolom. Ljudi su uvijek lakše prebrodili teška vremena kada su ih dijelili jedni s drugima. Posebno je važno kako se ponašamo pred djecom. Možda mislimo da ih štitimo ako ne pričamo o onome što nas muči, ali oni osjećaju i ono što ne izgovaramo. Treba im dati sigurnost, uvjeriti ih da nisu sami, čak i kada se mi sami osjećamo izgublјeno. Ako primijetimo da svaku novu krizu doživlјavamo kao kraj svijeta, da nas preplavlјuje strah i kada realna opasnost prođe, možda nosimo teret koji nije samo naš – možda smo ga naslijedili. Svijest o tome je prvi korak da nešto promijenimo. Možda ne možemo promijeniti prošlost, ali možemo učiniti da budućnost ne bude zaroblјena u njenim sjenkama.
Poplave će proći, ali način na koji se nosimo s njima može ostati s nama dugo nakon što se voda povuče.Ovo nije samo borba za opstanak – ovo je i prilika da prepoznamo koliko nam je potrebno iscjelјenje, i da ga, možda po prvi put, sebi zaista dozvolimo.
Maja Savanović Zorić, psiholog i porodični psihoterapeut
