Psiholog Suzana Zorić nedavno je održala ciklus radionica za učenike Ugostitelјsko-ekonomske škole na više aktuelnih tema, među kojima se ističe nomofobija – vrlo izražen strah među mladima da će ostati bez mobilnog telefona, te opasnosti koje vrebaju preko interneta. Zorićeva je od predstavnika ove prijedorske škole na kraju dobila i zahvalnicu za predan rad.
Nedavno ste održali zapažen ciklus radionica za učenike Ugostitelјsko-ekonomske škole Prijedor. Koje ste teme obradili?
– Ciklus radionica, koji je odrađen u Ugostitelјsko-ekonomskoj školi bio je proizvod rada na priručniku koji ima za cilј da roditelјima, ali i svim ostalim odraslim osobama koje potencijalno rade s djecom, pruži sveobuhvatan praktičan vodič, koji će im pomoći da razumiju digitalni svijet tinejdžera, ali i onih nešto mlađih i da ih usmjere ka bezbjednom i odgovornom korišćenju interneta. U podlozi samog priručnika, koji za sada nosi radni naziv „Sve ono što djeca žele da znaju o internetu“ i koji radim u koautorstvu sa profesorom Miletom Šikmanom, jesu pitanja koja tokom radionica postavlјaju sami učesnici, odnosno učenici, a koja su namijenjena za njihove roditelјe, nastavnike ili bilo koju drugu odraslu osobu. Tokom sprovođenja radionica za potrebe samog priručnika, u Ugostitelјsko-ekonomskoj školi obrađene su teme koje se vezuju za zloupotrebu interneta, računarskih i mobilnih tehnologija, a naglasak je stavlјen na onlajn iskorištavanje mladih i djece, kladioničarske prevare, upoznati su sa pojmovima zavisnosti od društvenih mreža i interneta, nomofobijom, sajber nasilјem, iskorištavanjem i upoznavanjem djece sa pornografijom. Kroz čitav ciklus radionica, učenici su imali zadatak da „uđu“ u kožu drugih, da se zapitaju kako i šta bi oni uradili kad bi se našli u takvoj ili sličnoj situaciji. Takođe, u saradnji sa inspektorom za visokotehnološki kriminal Policijske uprave Prijedor Jovanom Milјkovićem, održana je serija predavanja za sve učenike, te smo ih na taj način upoznali sa pojmovima osvetničke pornografije, izmjenom zakonskih okvira i možda trenutno jednom od najaktuelnijih tema, zloupotrebom vještačke inteligencije.
Kod kojih tema ste naišli na najbolјi povratni odgovor tj. interesovanje mladih?
– Učenike su generalno zainteresovale sve teme, ali mogla bih da izdvojim onlajn iskorištavanje djece i mladih, osvetničku pornografiju i kladioničarske prevare. Učenicima sam prikazivala edukativni video „Reci ne!“, iz Europolove kampanje protiv iskorištavanja djece i mladih na internetu, a koji svi zainteresovani mogu da pronađu na Jutjub kanalu MUP-a Republike Srpske ili na sajtu Jedinice za visokotehnološki kriminal MUP-a Republike Srpske.
Nomofobija je izuzetno aktuelna u ovom vremenu. Da li smo, kao društvo i roditelјi, zakasnili da odvojimo djecu od mobilnih telefona, odnosno da svedemo vrijeme pred ekranima na neku razumnu mjeru?
– Nismo zakasnili. Uvijek možemo, umjesto da djetetu u ruke damo mobilni telefon, s njim provedemo kvalitetno vrijeme u igri ili druženju. Možda bi i roditelјi trebali u ovom slučaju da krenu i od njih samih, pa da i oni smanje vrijeme koje provode na telefonu i time daju model prema kojem će se djeca početi ponašati, jer djeca, pogotovo ona najmanja, uče po modelu kakav daju njihovi roditelјi.
Nedavno ste komentarisali da je Ugostitelјsko-ekonomska škola ono što treba biti svaka vaspitno-obrazovna ustanova: po mjeri svakog djeteta. Šta je potrebno da bi neka škola zaslužila takvu laskavu titulu?
– Ono što sam primijetila u Ugostitelјsko-ekonomskoj školi jeste da postoji izniman odnos povjerenja između djece i stručne službe Škole, ali i između djece i razrednih starješina, te i činjenica da su psiholog i pedagog jednako posvećene kako administrativnom radu, tako i djeci. Takođe, vrata kancelarije psihologa su uvijek otvorena, što signalizuje jednom djetetu da u svako doba može da se obrati psihologu i/ili pedagogu za pomoć i savjet. Kroz razgovor sa djecom tokom radionica, dobijala sam povratne informacije kako su kroz časove odjelјenskih zajednica, predavanja, radionice, vrlo često obrađivali veoma aktuelne teme, od kojih se veći broj škola „skriva“ i ne želi da ih pominje. Na moje pitanje da li bi se plašili da odu i nešto prijave psihologu, oni su odgovarali da ne bi, jer je psiholog, direktor, razredni starješina, pedagog tu da im pomogne, a ne da ih osuđuje ili kritikuje. Sve to mi je ukazalo da će ta škola adekvatno da odgovori na potrebe jednog djeteta i potencijalno i prilagodi svakom djetetu, kako bi im što ugodnijim učinili proces srednjoškolskog obrazovanja.
Dobili ste zahvalnicu nakon ciklusa predavanja u pomenutoj srednjoj školi. Pretpostavlјam da je to bio neočekivan gest. Koliko Vam znače priznanja kao potvrda da ste dobro obavili posao i doprli do cilјne grupe?
– Zahvalnica je bila i više nego neočekivan gest. S obzirom da pričam o temi, koja baš i nije toliko karakteristična za psihologe, da se kroz sajberpsihologiju bavim i temom zloupotrebe interneta i ugrožavanjem sajber bezbjednosti, što je nekako kod nas više karakteristično za pripadnike policijskih snaga i operativce u MUP-u, priznanje koje sam dobila od Ugostitelјsko-ekonomske škole, ali i od Filozofskog fakulteta u Banjoj Luci, nakon predavanja na Sedmici bezbjednog interneta na temu „Uvod u sajberpsihologiju“ mi mnogo znače, jer vidim da se moj trud i rad na podizanju svijesti o ovoj temi vrednuje i uvažava i da se shvata potreba, ali i značaj da se i mladima, ali i roditelјima, sve više i više priča na ovu temu, kako bismo zajedno stvorili bezbjedno onlajn okruženje i bili koliko-toliko sigurni na internetu.
Koji su, po Vašem mišlјenju, najčešći nedostaci sadašnjeg obrazovnog sistema?
– Mislim da je nastavnički, odnosno profesorski poziv ozbilјno degradiran i da su danas prosvjetni radnici izgubili poštovanje koje zaslužuju. Takođe, ogromna administracija, odnosno papirologija, onemogućava nastavnicima, učitelјima, profesorima da se bave svojim primarnim zanimanjem, a to su djeca. I ono što bih želјela da izdvojim kao ogroman nedostatak jeste da se djeci pedagog i psiholog u školi predstavlјaju kao osobe koje će ih kazniti, kod kojih idu samo ako nešto skrive i to odmah ograničava djecu da se obrate za pomoć tim lјudima ukoliko im je potrebna, a zapravo u školama imamo divne lјude koji rade kao psiholozi i pedagozi. Taj nedostatak možemo da ispravimo tako što djeci nećemo prijetiti kad su nevalјala ili ne slušaju na času da će ići kod psihologa ili pedagoga, već ćemo da im kažemo: „Ukoliko imaš neki problem, želiš da porazgovaraš sa nekim, onda ideš kod psihologa i pedagoga“.
Da li su mladi svjesni opasnosti koje vrebaju na internetu? U medijima je u poslјednje vrijeme ta tema dosta aktuelizovana, ali koliko to dopire do onih koji su najizloženiji?
– Neki jesu svjesni, upoznati su sa potencijalnim poslјedicama, opasnostima, dok imamo i one koji to sve posmatraju kao naučnu fantastiku, dok im se kroz predavanja ne predoče neki plastični primjeri, pogotovo poslјedice zloupotrebe interneta. Primijetila sam da je za njih tema zloupotrebe vještačke inteligencije poprilično apstraktna i da oni to posmatraju kao nešto što se dešava tamo negdje daleko, ali onda kroz razgovor kad čuju da je u Banjoj Luci skoro uhapšen muškarac koji je posjedovao AI generisan pornografski sadržaj na kojem je prikazano dijete, kad shvate kako zapravo izgleda proces generisanja takvog materijala, onda počinju da uviđaju ozbilјnost kako ove, tako i mnogih drugih tema.
Da li su roditelјi bar približno upoznati s tim šta im dijete radi za računarom? Koliko je zanemarena otvorena komunikacija danas, kada su stariji obuzeti egzistencijalnim brigama i teško je naći vremena za kvalitetno provedeno porodično vrijeme?
– Uglavnom nisu. I jeste, jako je teško uskladiti posao i porodične obaveze, ali smatram da dnevno svaki roditelј može da izdvoji pola sata vremena i da porazgovara sa svojim djetetom o onom što dijete radi na računaru, kakve video igrice igra, koji je to sadržaj koji oni gledaju, pretražuju. Primijetila sam tokom Sedmice bezbjednog interneta, koja je organizovana na Filozofskom fakultetu, čiji organizator smo bile profesorica Svetlana Borojević i ja, da smo svi nekako isticali tu ulogu roditelјa i kako je roditelј prva linija odbrane djeteta od svega onog lošeg na internetu, ali do sada nismo, niko od nas, ponudili roditelјima oruđe kojim će moći da se izbore sa izazovima koje nosi vrijeme digitalizacije i društvenih mreža. I nekako se i kolega koautor i ja nadamo da će naš priručnik upravo dati roditelјima to oruđe uz pomoć kojeg će moći da zaštite dijete na internetu, ali i da uvide šta sve može da ugrozi dijete.
Kako doprijeti do mladih imajući u vidu sklonost opiranju pravilima i autoritetu u periodu odrastanja?
– Ovdje se opet vraćamo na priču o roditelјima i adekvatnom roditelјstvu. Većina roditelјa će da kaže „Šta ja njemu/njoj da govorim o tome? Pa ono zna više od mene.“ Jeste, zna. Ali to upravo može da bude karta koja će da otvori put ka konverzaciji na ovu temu između roditelјa i djece. Tu roditelј može da pita svoje dijete o tome kakva je to igrica koju oni igraju, šta se radi u igrici, kako funkcioniše neka aplikacija, zatražiti pomoć od djeteta da ih nauči nešto novo, a da je vezano za internet. Ta pitanja će podstaći dijete da se otvori i uvidjeće da se roditelј zanima kako za njega, tako i za ono što dijete ili tinejdžer radi na internetu. Djeca i mladi vole da pokažu da i oni znaju nešto i da nekom mogu da pomognu na neku temu. Mi odrasli samo treba da im damo priliku za to.
Sa predavanja
S kojim problemima kod mladih ste se susretali u dosadašnjem radu?
– Kod mladih sam naišla na znatno nepovjerenje u sistem, u rad policije i primijetila sam činjenicu da nisu baš najraspoloženiji da neku zloupotrebu sa interneta prijave, često iz razloga što su stava da ih policija ne bi shvatila ozbilјno. Takođe, neki su navodili da ne bi rekli ni roditelјima za nešto, jer bi ih krivili, smatrali da su sami krivi za ono što im se dešava. Kada sam s njima pričala o zloupotrebi vještačke inteligencije, ponajviše o osvetničkoj pornografiji koja je generisana uz pomoć AI, istakli su da ne bi prijavili, jer im niko ne bi vjerovao da je sadržaj generisan uz pomoć AI i da oni nisu poslali takvu fotografiju. Zato mladima treba dosta edukacije na ovu temu, ne treba se skrivati od odgovornosti da se mladima pruži mogućnost da nešto nauče o svim temama iz domena zloupotrebe interneta i ugrožavanja sajber bezbjednosti, raditi na prevenciji i približiti im načine prijave zloupotrebe interneta na njihovu štetu.
