U kontekstu napada muslimansko-hrvatskih formacija na Prijedor i odbrane grada stvoren je i narativ o takozvanim “bijelim trakama”. Prema tvrdnjama bošnjačkih aktivista i političara, nesrpsko stanovništvo Prijedora, nakon napada na grad 31. maja 1992, bilo je prinuđeno da nosi bijelu traku oko ruke. Međutim, istorijske činjenice pokazuju da su bijele trake bile dio propagande, rekao je u našem Јutarnjem programu istoričar Boris Radaković, koji piše knjigu o zloupotrebi holokausta u muslimanskoj ratnoj propagandi.
– Takve bijele trake zasigirno nisu postojale u Prijedoru 1992, ali ono što je dokazano je da je srpska vojska u određenim akcijama koristila bijelu traku kao znak raspoznavanja. Prema izjavama nekih svjedoka koji su učestvovali u odbrani grada, navodi se i da su određene grupe, muslimanske vojne formacije, koje su napadale Prijedor, nosile bije trake kako bi se raspoznavale – tvrdi Radaković.
Kako navodi, prema izjava nekoliko svjedoka, ali opet bez materijalnih dokaza, spominje se da je 30. maja u određenim dijelovima grada gdje su se vodile borbe, civilno stanovništvo u nekoliko kuća bilo viđeno sa bijelim trakama.
– To je ono što mi znamo prema izjavama svjedoka, ali opet ponavljam, ne postoji nijedan materijalni dokaz. Ali, i ako bi se ova informacija ispostavila kao tačna, to ne govori da su bijele trake postojale kao marker koji je služio za obilježavanje određenog dijela stanovnika Prijedora koje je bilo predviđeno za likvidaciju ili odvođenje u logore. Istorijske činjenice pokazuju da su bijele trake bile dio propagande jer su ih upoređivali sa onima koje su Јevreji nosili u nacističkoj Njemačkoj tokom Drugog svjetskog rata, ali da je te trake ovoga puta nosilo nesrpsko stanovništvo – muslimani i Hrvati – kaže Radaković.
Radaković ističe da su zagovornici “bijelih traka“ često isticali da je 31. maja 1992. godine na radiju Prijedor pročitana naredba da svi muslimani i Hrvati, moraju da na svoje kuće istaknu bijele zastave i da oko ruke nose bijele trake.
– To nije tačno. Kao prvo, nigdje se ne spominje da određeni narodi treba da stave bijele trake ili bijele zastave. Јasno se kaže “od građana koji su lojalni Srpskoj Republici Bosni i Hercegovini“. Drugo, treba imati u vidu da je ovo obavještenje nastalo nakon napada muslimansko-hrvatskih paravojnih snaga na sam grad Prijedor i kada je njihov napad odbijen, nakon čega su se oni raspršili po obodima grada, a te bijele zastave služile pripadnicima srpske vojske da bi vidjeli u kojim kućama se skrivaju napadači. Јedna od tih kuća je bila i moja, a ja sam pripadnik srpske nacionalnosti. Dakle bijele zastave su bile ne za određeno, već za svo lojalno stanovništvo. Nažalost, na osnovu toga je izgrađen narativ o novom holokaustu na području Prijedora, ali to po dostupnim izvorima ne može biti – naglasio je Radaković.
Kako kaže, muslimanska ratna propaganda nastojala je tokom građanskog rata u BiH da konstruiše teoriju o “novom holokaustu”.
– Tako su muslimani postali novi “Јevreji”, a Srbi novi “nacisti” čime je zloupotrebijebljeno sjećanje na holokaust. Stradanje nesrpskog stanovništva na području Prijedora, koje je nesporno, nije bilo isključivo civilno, već je tu bilo i pripadnika vojnih formacija, tako da tu ne može biti govora o civilnim žrtvama. Dio tih ljudi je stradalo u borbama, dobar dio njih su stradali kao vojni zarobljenici, a u spiskovima koji su dostupni u Sarajevu, uglavnom se svi vode kao civilne žrtve – ističe on.
Radaković zaključuje da je tako nastao paradoks da se čitav komandni kadar muslimansko-hrvatskih snaga, koji je stradao u napadu na Prijedor, podvodi pod civilne žrtve.
