(FOTO) Dobrovoljno pristupio vojsci, POGINUO NA SVOJ ROĐENDAN: Potresno svjedočenje Dijane i Aleksandra o pogibiji njihovog oca Novaka Rakovića tokom NATO bombardovanja Kozare
Želim da kažem da sam ponosna na oca kog smo imali, ponosna na sve što je radio, jer je bio velik čovjek, čovjek velikog srca. I ova Republika Srpska treba, zbog njega i svih očeva, da živi vječno!
Priča ovo Dijana Pejić, ćerka Novaka Rakovića, koji je tragično nastradao 9. septembra 1995. godine, na svoj rođendan, tokom NATO bombardovanja repetitora Lisina na Kozari.
-Posljednji put smo se čuli telefonom u četvrtak naveče. Tad sam mu rekla: „Tata, Kozara je na redu“, a on mi je odgovorio: „Nemoj da brineš, imamo sklonište.“ Nismo mogli ni zamisliti da će raketa baš njega pogoditi. I trideset godina nakon toga, i dalje je teško i bolno – ispričala je ona.
Dijana kaže da često sanja svog tatu. Iako se, kaže, ove godine navršava 30 godina otkako ga više nema, on i dalje nedostaje.
–Najteže je kada se dešavaju lijepe stvari, vjenčanja, rađanje djece, a njega nema – kaže Dijana.
Često ga sanja i njegov sin, a Dijanin brat, Aleksandar, koji se, kako priča, trudi da zapamti snove.
-Zadnji put sam ga vidio sedam dana prije pogibije, na vikendici, nasmijan, šalio se sa mnom. To je ostalo u sjećanju – priča on.
FOTO: MEMORIJALNI CENTAR REPUBLIKE SRPSKE
Novak je bio zaposlen u “Čistoći”. Kada je počinjao rat, svi vojno sposobni u porodici su dobili poziv, osim njega. Ali on nije mogao da se pomiri s tim.
-Sam se javio. Raspoređen je na Kozaru. Mislili smo da to nije prva linija, da ćemo ga viđati. Bio je na Kozari dva i po do tri mjeseca, do tog tragičnog događaja. Tog jutra probudile su nas sirene za vazdušnu opasnost. Bili smo u skloništima. Bilo je oko pet ujutru. Oko sedam je označen prestanak opasnosti. Nedugo zatim došli su prijatelji u uniformama. Često su dolazili, pa nismo ni slutili. Tada smo saznali da je Novak nastradao. Majka nije bila kući, sestra i ja jesmo. Majka je otišla da kupi poklon ocu za rođendan. Tog dana mu je bio rođendan – 9. 9. je rođen, 9. 9. je poginuo. Rođen je 1948. godine, nastradao na Kozari, mjestu gdje je i rođen.Pričali su nam da tog jutra nije trebao biti dežurni, već je zamijenio druga koji je bio bolestan. Išao je u obilazak repetitora Lisina s jednim podoficirom. Tomahavk raketa, ispaljena s Jadrana, udarila je u blizini. Novak je nastradao na licu mjesta, podoficir je teško ranjen, ali je preživio. Istog dana je poginuo još jedan momak iz Prnjavora. Objekat je bio razrušen, ali, srećom, niko drugi nije stradao iako je bilo puno ljudi – ispričao je Aleksandar, koji, danas, uspomene koje ga sjećaju na tatu, prepričava svojoj djeci.
-Pričam im o njemu. Želim da im pružim ono što ja nisam mogao da doživim sa svojim ocem – svu ljubav i dobrotu, baš onako kako je Novak nas volio. Znam da bi volio svoju unučad i brinuo o njima – rekao je on.
Dijana ima dvoje djece, Maju i Luku, koji, kaže, znaju ko je bio njihov djed.
-Sahranjen je na groblju Sveti Pantelija, blizu našeg doma, često odemo na groblje. Pričam im anegdote, lijepe stvari koje smo zajedno preživjeli. Luka voli šah, kao i Novak. Šahovska tabla i figure su kod nas – to je uspomena. Bitno je da buduće generacije znaju ko su bili ljudi koji su dali živote za Republiku Srpsku – dobri ljudi, domaćini, ljudi velikog srca. Novak je bio vojnik Republike Srpske, rođen na Kozari, nije nikoga napao, nikom ušao u kuću. Stranci su ubili u njegovoj kući. To je teško i nepravedno – kaže Aleksandar.
U okviru projekta dokumentovanja ličnih i porodičnih sjećanja članova porodica poginulih vojnika i civila iz Odbrambeno-otadžbinskog rata, Memorijalni centar Republike Srpske zabilježio je svjedočenje Aleksandra Rakovića i Dijane Pejić, djece Novaka Rakovića, koji je tragično nastradao 9. septembra 1995. godine, na svoj rođendan, tokom NATO bombardovanja repetitora Lisina na Kozari.
Novak Raković je porijeklom iz Omarske, ali se preselio u Banjaluku, gdje je radio u preduzeću „Čistoća“. Kao radnik na radnoj obavezi, Novak je bio jedini iz svoje šire porodice koji nije dobio poziv za mobilizaciju, ali je dobrovoljno stupio u redove Vojske Republike Srpske.
Poginuo je na Lisini, u blizini predajnika na Kozari, gdje je NATO pakt izveo napad Tomahavk raketom. Njegova pogibija simbolično je vezana za datum njegovog rođenja – 9. septembar, čime je ova tragedija poprimila još dublju emocionalnu dimenziju za njegovu porodicu.
