Prošli vikend provela sam na Kosovu i Metohiji. Od prvog dana znala sam da ću o tome pisati. Mislila sam da će to biti lako.
A onda sam se vratila i nisam znala kako da počnem. Jer kako staviti u riječi ono što se osjeća duboko, ono što boli i grli u isto vrijeme?
Možda je najbolje da počnem onako kako je i počelo za mene – rečenicom koju neću zaboraviti: “Hvala što ste došli, lakše nam je kad znamo da nismo sami.”
Te riječi, izgovorene tiho, s osmijehom i suzama, slomile su grupu od 50 ljudi. Svi smo plakali. Kao djeca. I nije to bio samo trenutak – to je bila istina, čista, ogoljena i duboka.
Na Kosovo i Metohiju nismo otišli kao turisti. Nismo ni kao gosti. Došli smo kao braća i sestre među svoj narod. Došli smo da kažemo: “Niste sami.”
Da ih vidimo, čujemo, dodirnemo. Da budemo tu. I da ostanemo u njihovim srcima, kao što su oni u našima. Pomogli smo tri porodice u Velikoj Hoči, dali smo koliko smo mogli. Ali ono što smo dobili, to je nemjerljivo. Toplina, osmijesi, suze, tišina koja govori više od riječi.
Udruženje „Krajina za Srpsku“ organizovalo je humanitarno pokloničko putovanje na Kosovo i Metohiju, s ciljem pružanja pomoći srpskom narodu koji tamo živi.
Imala sam priliku da budem dio tog puta – da zajedno sa njima obiđem svetinje i pružim ruku podrške onima kojima je ona najpotrebnija.
Naš narod na Kosovu i Metohiji ne traži mnogo. Ne traži milostinju, ne traži sažaljenje. Oni traže pogled, prisustvo, ruku na ramenu, običnu ljudsku blizinu. Traže da ih ne zaboravimo. Da ih se sjetimo. Da znaju da postoje oni koji ih vide.
Srbi koji danas žive na Kosovu i Metohiji nalaze se u svojevrsnoj izolaciji – prostornoj, društvenoj i institucionalnoj.
Žive pod stalnim pritiskom, bez stabilnih izvora prihoda, bez sistemske pravde i bez podrške koja bi mogla pružiti osjećaj sigurnosti i budućnosti. Ali, uprkos svemu, ostaju uspravni. Kako?
To pitanje, koje se samo od sebe nameće svakome ko ih posjeti, dobija odgovor tek kada ih pogledate u oči i poslušate šta i kako govore. Ono što ih drži nije politika. Nisu to programi pomoći, niti spoljne okolnosti koje se rijetko mijenjaju u njihovu korist. Oslonac pronalaze u vjeri.
Vjeri pravoslavnoj, iza njih stoje Visoki Dečani, Gračanica, Pećka patrijaršija, Bogorodica Ljeviška i brojne druge svetinje koje ovu zemlju, s pravom, čine “srpskim Jerusalimom”. Te svetinje nisu samo građevine – one su duhovni stubovi koji Srbe na Kosovu drže na nogama.
“Ostali su oni koje je Bog pozvao i izabrao da brane svetinje i da svetinje brane njih”, kažu mještani.
Ti ljudi nisu tamo slučajno. Oni su izabrani. Ne od strane istorije, već od vjere. Oni su tu da sačuvaju ono što svi drugi često zaboravljaju – duhovni identitet, mir, postojanost i vezu s korijenima.
Njihova tišina govori. Njihovo trpljenje opominje. Njihovo postojanje, iako često nevidljivo, podsjeća da Kosmet nije prošlost, već srce koje i dalje kuca. I nakon svakog susreta s njima, ono što ostaje nismo mi njima dali – već su oni nama ostavili poniznost, zahvalnost, duboku, tihu snagu.
Mir koji čovjek osjeti kada uđe u srpske svetinje na Kosovu je neprocjenjiv. Taj mir sam najdublje osjetila u Visokim Dečanima – manastiru koji iz svakog čovjeka izvuče ono najbolje. To je mjesto koje ostavlja neizbrisiv trag u duši.
Orahovac – srpska bašta u srcu Metohije
Definitivno, jedan od najtežih, ali i najljepših dijelova mog putovanja bila je posjeta Orahovcu – srpskoj rajskoj bašti, kako kaže i pjesma “Orahovcu, bašto rajska”.
Put do tog mjesta bio je težak, ali još teže je bilo otići. Suze našeg naroda pratile su nas uz riječi: “Dođite nam opet, uvijek ste dobrodošli.” Tada sam osjetila najjači bol ovog putovanja.
Srpskog stanovništva u Orahovcu je sve manje. Jedino mjesto okupljanja ostala je crkva, smještena u centru sela. Tu ćete vidjeti djecu i narod kako se mole Bogu za njihov opstanak. Uprkos svemu, nada i vjera još su živi.
Naš narod je, kako kažu mještani, gotovo sve prodao Albancima. Oni su, nažalost, okruženi njima i nemaju pristup ni prodavnicama, ni marketima, ni kafićima, kakve ima većinska zajednica, a koji su nama svaki dan nadohvat ruke. Sve što imaju su njihove kuće, ali one su ograđene visokim zidovima, kao štit od svijeta.
Život je ovdje težak, ali suočavanje sa tom bolnom istinom kroz koju prolazi naš narod u Orahovcu još je teže. Uprkos svim nedaćama, ljudi ovdje žive, mole se i čuvaju svoj identitet i vjeru.
Velika Hoča – mjesto gdje se još čuje graja srpskog naroda
Velika Hoča, tiho selo podno vinorodnih brežuljaka, smješteno južno od Prizrena, jedno je od onih mjesta koja vas ne ostave ravnodušnim. Ovdje vrijeme ima drugačiji ritam, sporiji i dublji, i čini se da svaka stopa zemlje priča priču.
Prošetala sam selom, prespavala u konaku porodice Petrović. Upoznala sam se s najboljim domaćinima koje čovjek može poželjeti, ljudima koji ne samo da znaju šta znači čuvati svoju zemlju, nego to i žive, svakog dana, u svakoj riječi, svakom pogledu prema Bogu. A ono što je najvažnije – dječji osmijeh koji nas je dočekao te večeri kada smo stigli otklonio je sav umor. Djeca su se bezbrižno igrala s nama, neka su zaigrala i odbojku. Taj zvuk smijeha, u zemlji tišine, bio je najjača melodija nade.
Jedan od naših vodiča bio je Nemanja, tih, ali britak, s pogledom koji se pamti. Sutradan, dok smo sjedili ispred manastira Visoki Dečani, tiho, gotovo šapatom, počeo je da mi priča o životu Srba u Velikoj Hoči.
“U Velikoj Hoči živi oko 550 Srba”, govori mi Nemanja pa nastavlja:
“Imamo školu od prvog do osmog razreda, a poslije toga djeca idu u Orahovac, u srpski dio, tamo kod crkve je Gimnazija. Ali većina odlazi i do Mitrovice, zbog drugih škola. To ti je oko 100 kilometara odavde”, kaže Nemanja.
Zastaje na trenutak pa dodaje:
“Imamo besplatan autobus – ponedjeljkom, srijedom i petkom. Sad su malo pomjerili vrijeme, da djeca ne kasne ponedjeljkom, ali petkom, ako su u drugoj smjeni, moraju ostati tamo ili da mi idemo po njih kolima”, priča Nemanja.
Slušam ga pažljivo i pitam koliko je djece trenutno u selu.
“Tačno 70”, odgovara.
“Svake zime ja dijelim paketiće pred Novu godinu i Božić. To nam šaljete vi iz Republike Srpske. Znam ih sve, svako dijete. Nekad ih je bilo više. Bilo je generacija sa po dvadeset-trideset đaka. Sad je malo. Najveća generacija u zadnje vrijeme imala je devet učenika”, kaže Nemanja.
Dok priča, sve više shvatam da broj 70 nije samo broj. To je 70 sudbina, 70 malih borbi, 70 razloga zbog kojih se ostaje.
U tom njegovom glasu, među brojevima, osjetim tugu. Ne govori o brojevima zato što voli statistiku, već zato što iza svakog stoji lice, ime, osmijeh koji poznaje. Djeca nisu za njega samo učenici, ona su srce ovog mjesta.
Pitam ga kako izgleda svakodnevica.
“Mi smo ovdje mirni. Imamo KFOR, italijansku bazu kod Dečana. Italijani su korektni. Ima i patrola. Ali znaš, nije sve bajno”, priča Nemanja, a ja tada shvatam težinu njegovih riječi.
Dok smo obilazili srpske svetinje u Prizrenu, naišli smo na jednu albansku svadbu. Zastali smo pored puta, čekali da prođu. Nisu žurili, ali nisu ni oklijevali. Uz osmijeh su nam zahvalili na poštovanju, a mi smo klimnuli glavom. Nemanja je tiho prokomentarisao:
“Kod njih je običaj da se svadbe i sahrane ne presijecaju. I mi to poštujemo – bez obzira ko je koje vjere. Zastao je. Ali oni, kad naiđu na srpsku svadbu, često ne zastanu”, kaže Nemanja.
Govorio je bez gorčine, ali s tugom. I odmah zatim rekao tiho, gotovo za sebe:
“A, znaš, dugo nisam bio na svadbi. Sve je manje svadbi, sve manje veselja. Nema mladih. Sve je rjeđe”, kaže Nemanja.
Zamolila sam ga da mi ispriča više, a on je slegnuo ramenima, pa progovorio tiho, s nekom mješavinom tuge i razočaranja:
“Mladih je malo. Cure, kad odu na školovanje, ne vraćaju se. A momci nisu zainteresovani. Ne vide ovdje budućnost. Rijetko se desi da se neko oženi. Posla nema. Ako neko i radi, to je uglavnom u administraciji koju finansira Srbija. Država pomaže, i Vlada šalje donacije, ali znaš kako često to ode samo široj familiji. A pravda? Ona nikad nije živjela ovdje. Ima onih koji sve to zloupotrijebe. A oni što ćute i trpe, njih niko ne vidi”, kazao je Nemanja.
Kroz njegove riječi osjećao se ponos, ali i umor. Kao da nosi sve te tišine na leđima, ali i dalje hoda uspravno.
I onda je, nakon duge pauze, rekao ono što mi i danas zvoni u ušima.
“Znaš, kad sve sabereš, mi ovdje još dišemo. I možda je to najvažnije”, rečenica koju je Nemanja izgovorio na kraju našeg razgovora, a ja sam tek tada shvatila koliko jedan razgovor može da promijeni čovjeka te da se upravo zbog toga sa ovog putovanja vraćam kao drugi čovjek.
Spremnija da cijenim ono što imam. Da ne prigovaram zbog sitnica. Da se sjetim kako ima neko ko živi s manje, a vjeruje više. Ovo je bilo moje najteže, najbolnije, ali i najljepše putovanje.
I zato, ako imate priliku, idite. Pogledajte, osjetite, pomozite. I slušajte.
Jer tamo, među kamenjem i vinogradima, među crkvama i svijećama, žive ljudi koji brane i nas i našu vjeru.
A mi? Mi im dugujemo da ih ne zaboravimo. Kosovo nije prošlost. Kosovo je srce koje kuca.
