Dan sjećanja na djecu ubijenu tokom genocida nad Srbima, Jevrejima i Romima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj /NDH/ 1941-1945. biće obilježen 19. jula kod spomen-kosturnice u zaseoku Macure kod Prijedora.
Pomen će biti služen kod spomenika na kojem je navedeno da su ustaše u julu 1942. godine, nakon ofanzive na Kozari, ubile 41 borca, 75 djece i 110 odraslih Kozarčana sa područja Malog i Velikog Palančišta, Donjeg i Gornjeg Jelovca, Podgrađa, Mirkovaca, Međuvođa, Hajdarovaca, Čitluka, Novoselaca i Mrazovaca.
Istoričar Vedrana Adamović istakla je za Srnu da je jedna od najsurovijih genocidnih aktivnosti u NDH bilo postupanje prema djeci s Kozare i podsjetila da su u NDH 12. jula 1942. godine, odlukom Ante Pavelića, otvorena tri posebna logora za partizansku djecu – Gornja Rijeka kod Križevaca, Jastrebarsko i Sisak.
“Odvajanje od majki, najsurovije kazne i zlostavljanja, izgladnjivanja, premlaćivanja, epidemije zaraznih bolesti, dijelom i namjerno izazvanih, gušenje ciklonom, sve to učinilo je da su djeca masovno umirala”, podsjetila je Adamovićeva.
Prema istraživanju Dragoja Lukića, po godini smrti, najviše dečijih žrtava rata je u 1942. godini ‒ 81,24 odsto, dakle, za vrijeme ustaško-njemačke ofanzive na Kozaru.
Od ukupnog broja poginulih boraca na memorijalnom zidu pored spomenika na Mrakovici skoro je 96 odsto Srba, a prema zvaničnim podacima u 12 sabirnih koncentracionih logora za vrijeme ofanzive internirano je 68.600 Kozarčana, od kojih 23.858 djece.
Broj stradalih nikada neće biti potpuno poznat jer nisu adekvatno popisani nakon Drugog svjetskog rata.
Adamovićeva je istakla da su detalji o zločinu u Macurama poznati zahvaljujući preživjelom Milutinu Macuri, tada dječaku, u čijoj se kući i dogodio pokolj.
“Ostao je živ zahvaljujući svojoj spretnosti i nožu za ubijanje koji je krvnik ostavio zakucan na vrata podruma. Zakačen na vrata, držeći se za nož, ostao je neprimjetan zločincima koji su se vratili da provjere ima li koga još u podrumu živa”, rekla je ona.
Adamovićeva je napomenula da su ustaše u u oktobru 1942. godine izvršili strašan pokolj u Velikom Palančištu i Gornjem Jelovcu.
Kako je ispričala, u tri dana pokolja likvidacije su vršene i na nekoliko lokacija u selu Gornji Jelovac, i to na Lakinom kućištu /zaravan pored potoka/, Kneževića luci kod Hajdučkog izvora i na Kolarevoj luci.
Ona je istakla da je Gornji Jelovac, selo pod Kozarom, podsjetnik koliko je stradanje Srba u NDH bilo izvedeno planski, surovo i ponavljano, što je bez presedana.
“Idući putem do Macura svako mesto, na svoj način strašno, podsjeća da kao potomci moramo čuvati sjećanje na stradale srpske žrtve, ali upravo zbog toga i cijeniti život i slobodu koju danas imamo”, rekla je Adamovićeva.
Ona je ocijenila da je potpuno utemeljena inicijativa Odbora Vlade Republike Srpske za njegovanje tradicije oslobodilačkih ratova da se od jula 2021. godine ovaj dan obilježava upravo na lokaciji u Macurama.
“Koliko god željeli da opišemo strahote koje su doživjeli naši preci, koliko god istražujemo, popisujemo, tragamo, kao druga generacija potomaka imamo jednu posebnu misiju, a to je da trajemo i ne zaboravimo”, poručila je Adamovićeva.
Veoma upečatljiv opis pokolja iz oktobra 1942. na lokaciji Jelovac, koji se dogodio nekoliko mjeseci nakon stradanja u Macurama pruža svjedočanstvo Miloša Kneževića iz Gornjeg Jelovca, dječaka, zauvijek odvojenog od najmilijih.
On je ispričao da je od nekud kroz maglu, iz daljine, do njih dopirao prigušen majčin jauk, vrisak, te udarci, jauci, padanja i krkljanja žrtava.
“Brat Đuro se najviše čuo. Nosio je sestru Kosu na rukama, izgleda branio i zaklanjao svojim tijelom, dok nije bio savladan i oboren na zemlju. Mrtvi padaju po meni. Na meni, pored mene, leže moj najmiliji zagrljeni kao nekada na slamarici u zajedničkom krevetu u našoj toploj kući. Bio sam pri svijesti, čuo šta ustaše razgovaraju”, navela je Adamovićeva dijelove njegovog svjedočenja.
Dodala je da su žrtve boli žrtve bajonetima i gvozdenim vilama, a da pucali nisu.
Još jedan dječak, istakla je Adamovićeva, borac za istinu, predani i istrajni Dragoje Lukić, kasnije najveći istraživač stradanja djece sa Kozare, a i sam logoraš dječijeg logora u NDH, svojevremeno je zapisao: “Pokušao sam da otrgnem od zaborava te najstrašnije osvete, dio naše istorije. Drugih namjera nisam imao”.
