„Živimo u društvu gdje trauma nije izuzetak, već pravilo. Umor duše je postao svakodnevnica. Ljudi nose ogroman teret – egzistencijalni, emotivni, porodični. I dok još uvijek pokazujemo otpornost, ona nas više iscrplјuje nego što nas osnažuje. Trauma je tiho zakucala na sva vrata, a sada vrišti u psihosomatici, u poremećajima raspoloženja, u lošim odnosima, u agresiji, u poricanju. Sve smo preživjeli – i rat, i poplave, i pandemiju, i zemlјotres – ali nismo naučili kako da preživlјeno preradimo“, kaže Savanović Zorić.
Mladi se danas susreću sa anksioznošću, pritiscima, usamlјenošću, depresijom. Kakvo je mentalno zdravlјe mladih?
-Mentalno zdravlјe mladih danas je alarmantno ugroženo, a istovremeno, oni su najosvještenija generacija koju smo do sada imali. Mladi više ne bježe od emocija, znaju ih imenovati, sve češće govore o svom unutrašnjem stanju i traže stručnu pomoć. To je veliki korak naprijed. No, istovremeno su izloženi ogromnim pritiscima – akademskim, društvenim, egzistencijalnim, digitalnim. Mnogi se osjećaju preplavlјeno, usamlјeno, nevidlјivo. Sve češće se susrećemo sa fenomenima anksioznosti, depresije,samopovređivanja i nažalost, sve češće i sa suicidalnim mislima među adolescentima.To nisu “faze” koje će “proći same od sebe”, već ozbilјni vapaji koji zaslužuju odgovor. Mladi danas ne traže savršenog roditelјa – traže prisutnog. Ne trebaju kritiku, već saveznike. Nјihova ranjivost nije slabost – to je poziv na dublјi kontakt i autentičan odnos.
Kako i na koji način društvo treba reagovati da pomogne mladima pred kojima su danas brojni izazovi?
-Društvo mora da prestane da trivijalizuje bol mladih. Rečenice poput “šta ti fali” ili “u naše vrijeme nije bilo depresije” nisu podrška – one su negacija stvarnosti. Potrebni su nam sigurni prostori gdje će mladi moći da izraze ono što osjećaju – bez straha od osude, ismijavanja ili odbacivanja. Škola mora prestati biti isklјučivo prostor ocjena i postignuća. Mora postati i mjesto emocionalnog razvoja, psihološke podrške i prevencije. Neophodno je više radionica o mentalnom zdravlјu, kao i edukacija nastavnika da prepoznaju znake patnje kod učenika. U medijima, porodici, institucijama – mora se stalno ponavlјati jasna poruka da je u redu osjećati. U redu je tražiti pomoć. U redu je ne biti dobro – i ne biti sam u tome. Samopovređivanje i suicid kod mladih ne nastaju iz hira – to su oblici emocionalne boli koju ne znaju drugačije da iskažu. Prevencija ne počinje kada je kriza već tu – prevencija počinje svakodnevnim prisustvom, slušanjem, dostupnošću i porukom: “Tu sam. Vidim te. Bitno mi je kako si.”
Da li je u vaspitanju mladih klјučna uloga roditelјa ili postoje i drugi faktori?
-Roditelјi su temelј. Prva sigurnosna baza iz koje dijete polazi u svijet. Ako u toj bazi osjeti prihvaćenost, razumijevanje i emocionalnu sigurnost, imaće otpornost na vanjske pritiske. Ali, ne možemo više govoriti o vaspitanju kao isklјučivo porodičnoj odgovornosti. Dijete vaspitavaju škola, mediji, društvene mreže, vršnjaci i društveni kontekst u kojem odrasta. Roditelјi ne mogu i ne treba da budu sami u tom zadatku. Potrebna je zajednica koja dijete vidi, podržava i podučava. Zato moramo raditi zajedno: porodica, obrazovni sistem, zdravstveni sistem, mediji i društvo u cjelini. Da djeci ne ostavlјamo samo svijet prepun očekivanja i takmičenja, već i svijet u kojem je dozvolјeno biti slab, u kojem su emocije dobrodošle i u kojem pomoć nije znak slabosti – već hrabrosti.
Šta danas najviše utiče na mentalno zdravlјe čovjeka?
-Veze. Ljubav koju jesmo (ili nismo) dobili. Pripadnost. Osjećaj sigurnosti. I neizgovorene emocije.Trauma se ne dešava samo zbog onog što se dogodilo, već i zbog onog što nismo mogli reći,preživjeti sa nekim, izraziti. Ljude slama usamlјenost u patnji i neizgovorene porodične istine.
U poslijeratnom periodu gotovo niko se ozbilјno nije bavio traumom. Kakvo je naslijeđe generacijama ostavlјeno i da li je i to jedan od razloga narušenog mentalnog zdravlјa nacije?
-Apsolutno jeste. Ja sam kao dijete izgubila oca u ratu. Moja majka je ostala sama sa mnom i mlađom sestrom. Odrasla sam u tišini, u neizgovorenim pričama, u pogledima odraslih koji su više govorili nego riječi. To je bilo moje naslijeđe. I zato sam se posvetila radu sa transgeneracijskom traumom – jer djeca nikad ne ostaju pošteđena bola svojih roditelјa. Danas, s Psiholuminisom, već godinama radimo na tome da otkrijemo, priznamo i izliječimo ono što je ostalo zaroblјeno u generacijama. Jer neiscjelјena trauma postaje porodični obrazac, nevidlјivi put koji djeca slijede – nesvjesno.
Transgeneracijska trauma je naša stvarnost, ali to ne znači da nismo u stanju da lanac prenosa zauvijek prekinemo. Kako i na koji način?
-Prvi korak je priznanje. Da, trauma postoji. Drugi je obraćanje stručnjaku. Treći – nježnost prema sebi. Mi ne moramo više nositi teret naših predaka. Možemo reći: “Potpuno razumijem i saosjećam što ste preživjeli, ali ja biram život, a ne strah“. Terapija, psihoedukacija, zajednica, otvoren razgovor – sve to su načini prekidanja lanca. Djeca ne trebaju istinu u detalјima – ona trebaju odrasle koji su spremni da emocionalno stanu iza nje.
Ko treba da se bavi patnjom naših roditelјa koji se često reflektuju i na naše emotivno i mentalno stanje?
-Oni sami – ukoliko mogu i žele. Ali kada ne mogu, ostaje na nama da postavimo granicu: “To je tvoje iskustvo, ja sam tu za tebe, ali neću ponijeti tvoj teret”. Uloga terapeuta nije da krivimo roditelјe, već da razumijemo njihov kontekst, a zatim sebi damo dozvolu za život koji je laganiji.
Kada je pravo vrijeme za stručnu pomoć psihologa ili psihoterapeuta?
-Kada osjetite da vam je teško, da ne možete sami, da se vrtite u istom obrascu. Ali i prije toga. Ne čekajte pucanje. Terapija nije samo za “bolesne” – ona je preventivna, osnažujuća, duboko lјudska potreba da budemo viđeni i da nas čuju bez osude.
Šta je klјuč kvalitetnog terapijskog odnosa sa klijentom?
-Povjerenje. Sigurnost. Autentičnost. To da klijent zna da može pogriješiti, reći sve što nosi, a da ga terapeut neće “popraviti”, već prihvatiti. Prihvatanje bez uslova – to je temelј svakog odnosa, pa i terapijskog.
Zbog čega vam se klijenti najčešće obraćaju?
-Zbog anksioznosti, napada panike, problema u odnosima, roditelјskih dilema, tuge, usamlјenosti i osjećaja praznine. I jako često – zbog neizgovorenih trauma u porodici. Sve više lјudi osjeća da nešto nije u redu, a ne zna šta je razlog takvog stanja.
Ko su vaši klijenti najčešće, muškarci ili žene, i koja je to uzrasna kategorija?
-Najčešće žene, od 25 do 45 godina. Ali sve više se javlјaju i muškarci – tiho, hrabro, sa puno suza koje godinama nisu smjeli pokazati. Sve češće su to roditelјi koji žele da ne ponove greške svojih roditelјa. I to je revolucija.
Kakav je osjećaj kada pomognete nekome?
-Neopisiv. To nije pobjeda. To je zahvalnost. Privilegija. Podsjetnik da se u svakom čovjeku krije ogromna snaga i da je lјubav, kad je autentična, iscjelјujuća.
Kako možemo zaštititi svoje emocionalno zdravlјe i održati dobro raspoloženje?
-Tako što ćemo se baviti sobom. Priznati sebi kad nam je teško. Postaviti granice. Disati duboko. Spavati dovolјno. Odbaciti lјude i stvari koje nas crpe. Tražiti pomoć – bez stida.
Vaša poruka čitaocima “Kozarskog vjesnika”?
Ne tražite krivce – tražite odgovornost. Budite sebi saveznik, a ne sudija. Nemojte čekati „veći problem“ da biste tražili pomoć. U vama postoji kapacitet za promjenu, za ozdravlјenje, za drugačiji život. Trauma jeste dio našeg naslijeđa – ali vi niste dužni da je nosite do kraja života. Možemo biti prva generacija koja je odlučila da lanac prenosa prekine. Zapamtite – život je tu da se živi, a ne da se preživlјava!
