Srpska pravoslavna crkva i njeni vjernici danas slave Svetog pravednika Evdokima.
On je bio rodom iz Кapadokije i potekao je od pobožnih roditelja Vasilija i Evdokije. Za vrijeme cara Teofila, služio je u vojsci, i vodio vrlinski život, držeći se strogo svih zapovesti Božjih, posta, uzdržavanja, molitvi, marljivo čitajući i izučavajući božanstvene knjige.
Kroz život je mnogo pomagao ubogima sirotama i udovicama, crkvama i manastirima.
Jednostavno, svima je bezrezervno pokazivao samilost i dobrotu. Sebe je čuvao od laži, gluposti, kleveta, a interesantno je reći da nikada nije htio razgovarati sa ženama, niti gledati u njih, čak nije dopuštao da žene dolaze k njemu, osim majci svojoj.
Njega su svi voljeli i poštovali zbog njegovih vrlina, pa ga je i sam car postavio za vojvodu Кapadokijskog puka i poslao u Harsijansku oblast da upravlja narodom.
I dok po nekim izvorima nema preciznog podatka o tačnoj starosnoj dobi u kojoj je bio kad je preminuo, dotle drugi iuvori kažu da su u pitanju “Isusove 33”.
Bilo kako bilo, izvjesno je da nije dočekao starost, ali se smatralo da je savršenstvom svog vrlinskog života prevazišao mnoge starce.
Postoje svjedočenja na koji način se upokojio ovaj pravednik, od onih koji su tada bili pored njega. Naime, kada se on, ležeći na bolesničkoj postelji, približio ka smrtnome času, on je pozvao bliske ljude i zakleo ih da kada ispusti dušu, ne gledaju tijelo njegovo, niti ga umivaju, niti ga opremaju. Želio je samo da ga sahrane u odjelu i obući koji us već bili na njemu. Potom je naredio da svi izađu iz sobe i zatvore vrata, on stade uznositi Bogu molitvu, koju neki čuše kroz vrata.
Molio se da niko ne sazna kakav je bio njegov kraj, baš kao ni prava istina o njegovom životu nije bila poznata takoreći nikome. Zahvalivši se Bogu za sve, on je naposletku izgovorio: “U ruke Tvoje, Gospode, predajem duh svoj”. Duša mu tad napusti tijelo koje bi sahranjeno kako je i zapovjedio.
Što se tiče vjerovanja u njegove moći, o tome se čulo na sve strane. Dolazili su mu bolesni od svakojakih bolesti.
Jedni su se pomazivali jelejem iz kandila, a drugi su uzimali zemlju sa groba i stavljali je na bolesna mjesta. Priča se da su momentalno bili iscijeljeni.
Sveti Evdokim je, po predanju, pomogao i jednoj očajnoj majci koja je donijela svoje dijete, kome ruke behu oduzete.
I čim je njegovo, praktično nepokretne ruke pomazala jelejem iz svetiteljeva kandila, tog časa se iscijeliše. Dijete tad poče ponovo vladati rukama svojim.
Njegove su mošti zapravo bile “ljekovite”. Jedno je dijete nakon dodira sa njima od nepokretnog ustalo i bilo zdravo.
Nakon 18 mjeseci njegova majka otvori sanduk i nađe tijelo njegovo kao živo, bez ikakva znaka trulenja. Priča se da se od tijela sveca širio divan miris.
Moštisu mu kasnije prenijete u Carigrad, i sahranjene u novoj crkvi Sv. Bogorodice, koju postrojiše roditelji ovoga pravednoga Evdokima, piše Telegraf.
