Sveštenik Gojko Perović višestruko je i višeslojno zanimlјiva ličnost. Jedni ga optužuju da se previše bavi politikom, naročito iz sjenke, drugi ga vole kao sveštenika i čovjeka Crkve, a ima i onih koji su ravnodušni i sve to ih mnogo ne zanima. Kako god da je, ili da nije, Gojko Perović se ne ustručava da o svim temama otvoreno govori. Koliko nam je vrijeme dozvolјavalo, prozborili smo koju i za „Kozarski vjesnik“ kada je nedavno bio u Prijedoru i družio se sa narodom na duhovnoj večeri u prepunoj  porti Hrama Svetog Proroka Ilije na Urijama.

Rođeni ste u Crnoj Gori, tamo i stolujete, kako se Vi izjašnjavate i kako gledate na podjele braće u Crnoj Gori?

– U odnosu na te podjele, pošto su u pitanju rođena braća i kumovi, ja se moram izjasniti kao pravoslavni Hristov sveštenik, njihov brat, njihov kum, njihov komšija, njihov prijatelј, ali prije svega sveštenik Crkve Hristove, jer ako budem pred njima naglašavao bilo šta drugo, te će podjele ući i u crkvenu Božiju riječ. Naravno, svako u Crnoj Gori zna ko je ko, imamo i popis za to, ali kad ono što je odlika političkih partija uđe i među crkvu i crkvenu riječ i kada narod kaže, a neću da slušam, onaj pop je Srbin ili onaj pop je Crnogorac, e nema nam pomoći kad ne budemo mogli da čujemo Božiju riječ. Imamo mi svoja svojstva, ali kako kaže apostol Pavle, nek svak radi svoj posao. Posao sveštenika je da okuplјa narod u crkvi, da kaže: “Te vaše političke i ideološke podjele koje datiraju od tada i tada i proizvedene su zbog toga i toga, ostavite ispred vrata crkve.”

Zanimlјiva je Vaša priča da nas često prati gnjev predaka. Šta nam je to gnjev predaka, kada, kako i koliko čujemo bolne odjeke pradjedovskih razgovora?

– Naša crkva uči da je prvi čovjek koga je Bog stvorio, što kažu, zabrlјao. A zabrlјao je, jer ima slobodu. Nijesmo stvoreni kao roboti da radimo samo dobro, nego imamo slobodu da pogriješimo i očigledno je u prirodi našoj da pravimo te greške. Tako da nosimo svi tu Adamovu grešku da možemo biti bogovi bez Boga, odnosno da možemo da vladamo situacijom, a da se ne pozivamo na onoga koji nas je stvorio i da se ne oslanjamo na njega. Svaki od nas među svojim precima ima i takvih koji su napustili Božiji put, kao što imamo onih dobrih, mirnih predaka, roditelјa koji su nas rodili moleći Boga, podigli nas moleći Boga. Svaka porodica ima baku koja je postila i čuvala neku ikonu u vrijeme komunizma. Tako ima i lјudi koji su bili previše silni, na koje nekad znamo da se pozovemo, a i neopravdano. Tako da taj grijeh predaka nije ništa apstraktno. To je kad se čovjek odrekne Boga. I to se desi jednom čovjeku u 24 sata, a ne baš da se odrekne, ali da zaboravi. Da zaboravi da kaže: “Hvala ti, Bože”. Ili, kako kaže Nјegoš, nije rekao ako Bog da, kad je nešto počinjao.

Kroz vremena, kroz vijekove, na ovim našim užim i širim prostorima odnos crkve i države se mijenjao. Kakav je danas taj odnos i kakav bi trebalo da bude?

– Treba dobro da se razlikuje šta je crkva, a šta država. To je prvo. Da narod ne pobrka, da ne pomisli od crkve da je država,  i što je  još gore, da ne pomisli od države da je crkva. Ali kad se to fino odvoji i kad narod dobro može da razlikuje šta je zemalјska vlast, a šta su služitelјi Božjeg oltara, e onda bi te dvije adrese mogle dosta lijepo i da sarađuju. Da jedni  druge uvažavaju, kako je Gospod sam rekao, da je caru carevo što imaš poreze, platu i tako dalјe, a Bogu daj Božije. Ne treba to brkati, a što se znalo desiti često. Kad mi kažemo da obožavamo nekoga sportistu, a da ne pričamo o političarima, to nije dobro. Kao što nije dobro ni da neke zemalјske stvari tražimo u crkvi. Može ih biti. Može pop, može narod oko popa, može puno crkva da uradi, da uvede vodu, struju, da sredi, bolјe od svakog političara. Mi smo u Crnoj Gori imali to iskustvo da su litije predvođene crkvom dovele do političkih promjena za koje možda političari nisu imali snage niti im je Bog dao.

Da li je to onda bavlјenje politikom?

– Dođe nekad ta situacija. I nije to prvi put u Crnoj Gori. Mi smo imali vijekovima mitropolite koji su vodili narod i bavili se politikom. Ali nije problem baviti se politikom. Politika je, šire gledano, organizacija društva. Svi se kunemo da hoćemo da idemo na Zapad. Da hoćemo da ličimo na Ameriku i Evropsku uniju. To je kao dobar dan da neki pastor protestantski ili katolički sveštenik kaže šta ima po pitanju ugrožavanja sirotinje, po pitanju porodice, rata, po pitanju raznih izopačenja. Kod nas još uvijek vlada neko proletersko mišlјenje – pope, idi u crkvu pa tamo pričaj.

Nakon brodoloma socijalizma i zabludnog vjerovanja u jednakost u komunizmu, da li je naš narod dovolјno shvatio važnost vjere, važnost religije, crkve? Da li se dovolјno vratio i da li se dovolјno vraća sebi?

– Ako kažem da se dovolјno vratio, to vam odmah znači da ima još. Kad je neko sa uspjehom završio peti razred, to znači da je stasao da ide u šesti. Nema kraja. Mislim da jesmo dovolјno čuli kuda se pogrešno išlo, da dovolјno imamo predstavu o stramputicama, ali to “dovolјno” je u stvari tek početak.

Naše vječno pitanje je gdje nam je i šta nam je Kosovo, i juče i danas i sutra?

– Kosovo treba da bude spomen vjere u vječni život. Lazarev kosovski zavjet je odbrana naroda i crkve sa vjerom u Boga. Ko tako postavi stvari, taj se ne boji ni mnogo veće sile preko puta. Stih narodne pjesme kaže – pritisli Turci na Lab i Sitnicu, svi mi u so da se pretvorimo, ne bi Turkom ručak osolili. Gdje ćeš na takvu silu? To je suludo ukoliko nemaš vjeru da svjedočiš nešto. Da ćeš i Turčinu i svojemu da pokažeš svoju vjeru u Carstvo nebesko. I onda, ide narodna pjesma – zemalјsko je za malena carstva, nebesko uvijek i dovijeka. Ne može svak to da uradi. Imali ste vi i prije i poslije Kosova bitaka protiv otomanske okupacije, ali nije nijedna ostala upamćena kao Kosovska. Tako da je Kosovo pamćenje na jedno živo svjedočanstvo vjere u Hristova vaskrsenja. To prvo. A drugo, Kosovo je stjecište brojnih naših svetinja, manastira koji su vijekovima isto tako svjedočanstva onoga života više nego ovoga. Monaški život. Pogledajte recimo samo bratstvo manastira Dečan ili sestrinstvo manastira Pećke Patrijaršije. To su najbolјi momci i djevojke našeg naroda. Eno ih tamo mole se Bogu, jer su shvatili šta je sad najpotrebnije. Iz te molitve Bogu može da proizađe i dobra organizacija društvenog života i dobre sportske ekipe i tako dalјe. Čuli ste šta je odgovorio Novak Đoković kad je ušao u neko polufinale, čini mi se, prošle godine na Olimpijskim igrama, na pitanje šta će sad: “E, sad je ostalo samo da se molim Bogu.” On koji trenira svaki dan i koji baš zna kako se igra, kaže da je uradio koliko je bilo do njega. Nјega pominjem, jer su i oni sa Kosova. On je jedan kosovski, da kažemo delija, junak.

Često smo nezadovolјni, sebični, tvrdoglavi. Kako to da izbjegnemo?

– Tako što ćemo da idemo u crkvu svake nedjelјe. U crkvi se resetujemo, u crkvi obnavlјamo svoje baterije i u crkvi se sjećamo, kako kaže Nјegoš, da je čovjek izagnan iz raja, on sam sa sobom čudo se činjava, ali, kaže, on se sjeća što je nekad bio, čovjek. E nema toga sjećanja ako ne gledaš ispred sebe to što si. To je naša vjera. Bukvalno liturgija kaže šta će biti. Ako se toga sjećamo, da smo mali pred Bogom, da ne mislimo o sebi visoko. Onda prirodna sujeta i sebičnost ne mora doći. Ko kaže da nije sebičan, taj laže. Onda se sebičnost može prevladati nečim jačim od naše prirode.

Pominjete sjećanje, pamćenje, prošlost, budućnost. Koliko nam je kolektivno pamćenje važno da očuvamo sebe, vjeru, tradiciju, religiju i kolektivno istorijsko i svako drugo trajanje?

– U stvari je svako pamćenje kolektivno. Ja ne bih umio da govorim sopstvenim jezikom da mi nije bilo oca i majke. To je već jedan kolektiv. Oni ne bi znali čemu da me nauče da nije bilo njihovih roditelјa. Ja ne bih imao motiv da nešto gradim, zaradim, steknem, da branim obraz i čast, da nije potomaka, da li ovih fizičkih ili nekih đaka koje sam učio u školi. Dakle, sve je pitanje kolektiva. Čovjek je društveno biće i, kako kaže jedan mudri njemački filozof, svi naši razgovori samo su nastavci već davno započetih razgovora. S jedne strane, rekao bi čovjek, nemamo šta novo reći  što nije ispričano, a opet, s druge strane, imamo jako potrebu da nastavimo taj razgovor. Kod nas u Crnoj Gori svako od nas počinje priču kao da će da otkrije Ameriku.

Često čujemo rečenicu da  treba oprostiti, ali ne treba zaboraviti. Treba li baš sve oprostiti?

– Treba sve oprostiti, ali u kontekstu oslanjanja na Božiju volјu. Kad kažeš opraštam i neću da se svetim, jer je Božija osveta. Ako sam svjestan Boga i njegove veličine, ja sam onda kadar oprostiti. Ako nema Boga, to je zavaravanje, ja onda nisam oprostio. Ja ću na prvom slјedećem koraku ili iza prvog slјedećeg ćoška da budem još gori nego što sam trebao da budem. Kako je Gospod sa krsta rekao: “Oče, oprosti im, ne znaju šta čine.” Nije on rekao – opraštam vam, nego se i on, iako Bog, oslonio na Boga Oca i rekao: “Oče, oprosti im, ne znaju šta čine.” Treba sve oprostiti, ali jedino se može oprostiti ako se čovjek uzda u Boga.

S obzirom na razmišlјanje i ponašanje naše, a i svjetske omladine, koliko nam je i naša i svjetska  budućnost izvjesna?

– Bog nas neće ostaviti. Nikad nijedno pokolјenje nije ostavio, pa neće ni ovo. To što nama izgleda da je ovo nešto potpuno novo, to je i prirodno. Možemo da dodamo da se promjene vrše brže nego ikad i da više sam ja ličio na moga oca nego što moja djeca liče na mene, znači sve se mnogo brže mijenja. Ali neće Bog ostaviti lјude. Na kraju krajeva, to prvo nije logično da takav jedan tvorac i majstor ostavi posao napola završen, a drugo, i obećao je sam da nas neće ostaviti. Tako da ne treba gubiti vjeru, ma kako sve izgledalo budalasto i ludo ko što izgleda.

Kako ste sebe zamišlјali kada ste bili dječak i kada ste znali, vjerovali ili odlučili da ćete biti to što ste danas?

– Zamišlјao sam da ću da igram u prvom timu “Crvene zvezde”, a sad vidim da sam član jednog mnogo većeg i jačeg tima, a to je Pravoslavna Hristova crkva.

Kada ste postali svjesni da ćete krenuti putem kojim godinama koračate, kako je to počelo?

– Najlјepših stvari čovjek nije svjestan. I tu je, nadajmo se, ako Bog da, trag Božijeg prsta u našim životima. Recimo, mi đake  bogoslovije ne učimo da zamišlјaju sebe da su neki visoki činovi u crkvi, to nije normalno. Normalno je da dječaku koji jeu oltaru ili koji je blizu nekog sveštenika ili vladike, dolaze određene misli, ali da ti misliš o sebi toliko da ti to pripada, to nije normalno. Normalno je da ti to dođe kao neko Božije davanje. Pametniji od mene kažu da najlјepše služi onaj sveštenik koji još uvijek ima osjećaj da nije dostojan toga, te službe. E sad, može neko nešto da glumi, može neko da se pretvara, ali ovako bi trebalo.

Izvor: kozarski.com

Povezani članci:

Powered by Contextual Related Posts

POVEZANE OBJAVEVIŠE OD AUTORA