U životu svakog djeteta ostaje trag učitelјa – onog koji, iako zatvori vrata učionice, nikada ne prestaje da bude učitelј. Takav trag ostavila je i Dragica Timarac, učitelјica u penziji, koja je čitav svoj radni vijek posvetila obrazovanju i vaspitanju djece. Vjerovala je da je znanje najveći dar koji može pokloniti i tom misijom vodila se tokom više od tri decenije provedene u školi. Iza nje su ostale brojne generacije đaka, kojima je bila oslonac, prijatelј i drugi roditelј.
„Kao mlad prosvjetni radnik, puna entuzijazma i želјe da učim i podučavam, suočavala sam se sa mnogim izazovima. Odolijevala sam iskušenjima i trudila se da radim najbolјe što znam i umijem“, prisjeća se Dragica.
Učitelјsku školu „Radmilo Stefanović“ završila je školske 1967/68. godine, a na školske dane i danas gleda s ponosom, pamteći ih po ozbilјnom radu i iskrenim prijatelјstvima. Nedavno je prisustvovala skupu generacija nekadašnje škole, što je za nju posebna radost jer, kako kaže, vrijeme i godine ne mogu izbrisati prijatelјstva.
Po završetku školovanja, u septembru je počela raditi u Osnovnoj školi „Rade Kondić“, u područnom odjelјenju Babići.
„Nije bilo lako. Često sam pješačila kilometrima do škole koja nije imala ni struju ni vodu, a nastavna sredstva bila su oskudna. Kreativnost učitelјa tada je dolazila do punog izražaja. Odjelјenja su bila brojna, pa sam jedne godine imala čak 48 učenika u razredu. Srećom, ubrzo je zaposlen još jedan učitelј“, priča ona.
Od 1976. godine nastavila je rad u školi u Lamovitoj, gdje je provela naredne 22 godine, a 1990. prelazi u Osnovnu školu „16. maj“, danas Osnovnu školu „Desanka Maksimović“, u kojoj ostaje do penzionisanja 2005. godine. Za sobom je ostavila 37 godina radnog staža. Nјen život obilјežila je i velika tragedija.
„Te ratne 1992. godine ostajem bez sina koji je imao samo 21 godinu. Ima li išta gore i teže što može zadesiti čovjeka – nema. Bol, tuga i praznina su prisutni u svakom trenutku mog života. Mislila sam da više nikada neću moći ući u učionicu i pružiti učenicima ono što se od mene očekuje“, kaže Dragica.
Ipak, uz podršku porodice, kolega i dobrih lјudi, pronašla je snagu da nastavi. Zato danas poručuje mlađim prosvjetnim radnicima da dostojanstvo svog poziva brane znanjem i dobrim rezultatima rada.
Ponosna je, kaže, na sve generacije koje je izvela, jer je sa njima gradila „temelјe“ za njihov dalјi život i školovanje. Već gotovo dvadeset godina uživa u penzionerskim danima, a najveću radost i ispunjenje pronalazi u svojoj porodici i troje unučadi na koje je veoma ponosna.
