U želji da svojoj djeci pružimo sve najbolje, mnogi roditelji nesvjesno pređu tanku liniju između brige i kontrole. Ta pojava, poznata kao helikopter roditeljstvo, označava stil u kojem roditelji neprekidno „lebde“ nad djetetom – nadgledaju, planiraju, rješavaju, upozoravaju i interveniraju prije nego što dijete uopšte dobije priliku da samostalno nauči. Naizgled, takvi roditelji djeluju brižno i posvećeno.
Piše:Maja Savanović Zorić, psiholog i porodični psihoterapeut
U stvarnosti, međutim, poruka koju dijete prima glasi: „Ti to ne možeš bez mene.“ I upravo ta poruka, ponavljana iz dana u dan, postaje temelj za nesigurnost, nisko samopouzdanje i anksioznost kod djece i mladih. Helikopter roditelji često imaju najbolje namjere — žele zaštititi dijete od bola, neuspjeha i odbacivanja. Ali u toj zaštiti dijete gubi priliku da nauči kako da se nosi s frustracijom, greškom ili razočaranjem. A to su upravo iskustva koja nas čine otpornima.
Kada odrasli stalno „ispravljaju svijet“ oko djeteta, ono nikada ne nauči da vjeruje sebi. I kada dođe prvi stvarni izazov, mladi čovjek ne zna kako da reaguje – jer nikada nije morao. Sjećam se jedne tinejdžerke iz psihoterapije, Lene (ime promijenjeno). Došla je s jakim napadima panike. Sve u njenom životu bilo je, naizgled, „pod kontrolom“ – odlična učenica, pažljiva, poslušna, uvijek spremna da ugodi. Kad smo počele istraživati njen svijet, rekla je: „Nikad nisam morala sama da odlučim. Mama uvijek zna šta je najbolje.“
Njeni napadi panike počeli su onog trenutka kad je trebalo da izabere fakultet – prvi put u životu suočila se s nepoznatim i nije imala unutrašnji kompas. Njena majka ju je željela zaštititi, a nesvjesno joj je oduzela osjećaj da može vjerovati sebi. Zanimljivo je da ista dinamika često stoji i iza ponašanja onih koji kasnije u životu vjeruju da su „Bogom dani“ – savršeni, izuzetni, posebni. Oni koji su odrasli uz poruke da su „najbolji“ i da im sve mora ići glatko, često nose nevidljiv teret nesigurnosti, koji prikrivaju grandioznošću.
Njihovo „ja“ nikada nije imalo priliku da sazri kroz realna iskustva uspjeha i neuspjeha – već je napuhano kroz roditeljske projekcije i stalno idealizovanje. Dakle, i anksioznost i narcističke tendencije mogu imati isti korijen – prezaštićivanje i nedostatak prostora za autentično iskustvo. Zdravo roditeljstvo ne znači biti stalno iznad djeteta, već biti uz dijete. Dati mu podršku, ali i slobodu.
Dozvoliti mu da pogriješi, da osjeti, da nauči. Jer samo kroz to dijete stiče povjerenje u sebe, a kasnije i u život. Na kraju, možda je najvažnije da se i mi, kao roditelji, zapitamo: Šta nas tjera da „letimo“ nad svojom djecom? Naša briga za njih – ili naša nesigurnost? Jer djeca najviše uče ne iz onoga što im govorimo, nego iz onoga kako živimo svoje strahove i slobodu.
