Kada je u pitanju konzumiranje alkohola, kako prepoznati granice kada može početi destruktivno da utiče na život?
Ovo pitanje je naša čitateljka pod pseudonimom Mrvica postavila Maji Savanović Zorić, psihologinji i sistemskoj porodičnoj psihoterapeutkinji.
Odgovor:
Kada je riječ o konzumiranju alkohola, granica između “povremenog opuštanja” i obrasca koji počinje da razara naš život obično se ne pređe naglo – već tiho, postepeno, gotovo neprimjetno.
U početku alkohol može djelovati kao sredstvo za relaksaciju, bijeg od stresa ili način da se „isključe“ misli i emocije. Međutim, kad počne da postaje redovan način suočavanja sa teškoćama, umjesto samo povremeni izbor, tada se već radi o upozorenju.
Psihološki gledano, alkohol postaje destruktivan onog trenutka kada više ne pijemo iz užitka, nego iz potrebe – da se smirimo, da zaboravimo, da funkcionišemo.
Kada osoba počne opravdavati svoje ponašanje (“svi piju”, “samo da se opustim”), kada se pojavi osjećaj krivnje, gubitak kontrole nad količinom, promjene raspoloženja, konflikti u odnosima ili problemi na poslu – to su već jasni signali da alkohol preuzima primat.
Granica, dakle, nije ista za sve. Ona zavisi od lične psihološke otpornosti, načina nošenja sa stresom, emocionalne stabilnosti i podrške okoline. Ono što je važno zapamtiti jeste da svaka upotreba alkohola kao “lijeka” za emocije, umor ili tugu – vodi u začarani krug u kojem se problemi ne rješavaju, nego samo odlažu i produbljuju.
Zdrav odnos prema alkoholu znači da on nikada ne postaje sredstvo za preživljavanje, već eventualno dio nekog rituala uživanja, bez osjećaja potrebe, bježanja ili gubitka kontrole.
