Stres je postao tiha epidemija savremenog doba. Više ga ne izaziva stvarna opasnost, nego svakodnevni život koji od nas zahtijeva da budemo brži, dostupniji, uspješniji i otporniji. Gotovo da nema generacije koju nije dotakao – od djece koja prerano uče da budu savršena, do odraslih koji svaku večer zaspu iscrpljeni od pokušaja da sve stignu.
Piše: Maja Savanović Zorić, psiholog i porodični psihoterapeut
Problem nije u stresu samom po sebi – on je prirodna reakcija organizma na izazove. Problem je što stres više nikada ne prestaje. Živimo pod stalnim pritiskom, a tijelo to ne zna razlikovati od stvarne opasnosti. Hormoni stresa – kortizol i adrenalin – luče se neprestano, a naš organizam vremenom plaća visoku cijenu.
Kako prepoznati da živite pod hroničnim stresom
Postoje jasni znaci da stres više nije prolazan, već da je prešao u stanje hroničnog opterećenja:
tijelo je stalno u napetosti – bolovi u vratu, leđima, glavobolje, stezanje u grudima ili „čvor u želucu“;
san postaje nemiran – teško uspavljivanje, buđenje tokom noći, osjećaj umora i nakon spavanja;
koncentracija opada, misli su ubrzane, osjećaj preplavljenosti sve češći;
emocije su nestabilne – sitnice izazivaju eksplozije bijesa, plača ili povlačenja;
tijelo reaguje – česte prehlade, problemi s probavom, oscilacije pritiska ili šećera, hormonalni disbalans;
nestaje radost u stvarima koje su nekad veselile.
Kada stres traje dugo, tijelo prelazi u stanje unutrašnjeg sagorijevanja. Srce kuca brže, mišići su stalno napeti, imunitet slabi, a tijelo se ponaša kao da neprekidno brani život. Posljedice su ozbiljne – od kardiovaskularnih bolesti, dijabetesa i problema sa štitnjačom, do autoimunih poremećaja i neplodnosti.
Stres ne pogađa samo nas – već i generacije poslije nas
Hronični stres nije samo lično iskustvo, već naslijeđe koje se prenosi. Djeca roditelja koji su stalno napeti, preopterećeni ili emocionalno odsutni, uče da je takav ritam života normalan.
Tako se u porodicama formira lanac napetosti koji prelazi s generacije na generaciju, utičući na obrasce ponašanja, emocije i čak fizičko zdravlje potomaka.
Put oporavka počinje malim koracima
Prepoznati stres ne znači priznati slabost – to znači izabrati zdravlje.
Nekada je dovoljno samo stati, udahnuti i zapitati se: kada sam posljednji put bio miran, bez misli da nešto moram?
Odmor, boravak u prirodi, razgovor, terapija, san, pravilna ishrana i nježnost prema sebi nisu luksuz – oni su lijek.
Stres možda ne možemo izbrisati iz života, ali možemo naučiti da ne budemo njegovi taoci.
„Kada se ne odmaramo, tijelo nas zaustavi – bolešću, iscrpljenošću ili prazninom. Birajmo da stanemo prije nego što nas zaustavi ono što ne možemo kontrolisati.“
Izvor: banjaluka.net
