Grupu od tridesetak Prijedorčana okuplјenih pod neformalnim nazivom “Moto Adventure” povezuje prijatelјstvo, lјubav prema motociklima i avanturama, a već godinama putuju po raznim krajevima svijeta. Već su “ovjerili” Tursku, Grčku, Rumuniju, Bugarsku, Austriju, Italiju, Nјemačku, Sloveniju i druge destinacije, ali jedan od najvećih izazova bila je Afrika. Nedavno su se vratili s ovog kontinenta puni utisaka. Gabaritni dvotočkaši prijedorskih bajkera tamo su bili čista egzotika.
“U Tunisu je zabranjena prodaja motocikala preko 250 kubika. Oni uglavnom voze mopede u nekom raspadnutom stanju, a kada su vidjeli naše velike motore, to je za njih bila prava atrakcija. Djeca su često trčala za nama, sa želјom da se fotografišu i njima je to bio spektakl”, rekao je Darko Dakić, član “Moto Adventure”.
Dakić je sa jednim od svojih saputnika, Goranom Garačom, u razgovoru za “Kozarski vjesnik” izdvojio neke od najzanimlјivih detalјa iz Afrike. Na daleki put otisnulo se njih trinaest, a tačno toliko dana je i trajala afrička pustolovina.
“Mi smo ovo putovanje planirali skoro godinu dana, jer je stvarno bilo izazovno u svakom smislu, pogotovo kada se radi o velikom broju lјudi. Kod takvih putovanja teško je organizovati da se vozi u grupi većoj od 4 – 5 lјudi, a naša je brojala trinaest. Krenuli smo iz Prijedora 30. septembra. Putovali smo do Splita, gdje smo se ukrcali na brod za Italiju”, prisjeća se Garača.
Dodaje da su se već tu suočili s manjim poteškoćama. Planirali su da prespavaju noć u vrećama koje su ponijeli, ali je brod bio manjih dimenzija i za tako nešto nije bilo uslova. Stoga su u zadnji tren uspjeli da zakupe kabine. Po iskrcavanju u Ankoni u Italiji, nebo se otvorilo i plјuštalo je kao iz kabla. Prijedorčani se nisu dali omesti, pa su se presvukli u kišna odijela i, praćeni jakim plјuskom, vozili dobar dio puta prema Ćivitavekiji, velikoj luci nadomak Rima. Pod parolom snađi se, prije ulaska u glavni grad Italije, osušili su se kod usputne pumpe, sterući mokru odjeću preko improvizovanog štrika. U Rimu su imali par sati da uživaju u lјepotama ovog drevnog grada.
“Onda smo u špici, kada se lјudi vraćaju s posla, vozili kroz veliku gužvu, provlačeći se uskim ulicama. Trebalo nam je oko tri sata da izađemo odatle. Iz Ćivitavekije smo isplovili direktno za državu Tunis i istoimeni grad. Trajekt je prešao oko 1.200 kilometara Sredozemnog mora, a plovidba je trajala cijelu noć i dobar dio narednog dana”, kaže Goran Garača.
U Tunisu su ih dočekali administrativni problemi, jer nisu priznavali naš zeleni karton, pa su Prijedorčani izgubili par sati na vađenje tamošnjih papira. Iz Tunisa su se uputili prema gradu Tuzeru u kojem je trebalo da prenoće. Pritom je, kažu naši sagovornici, valјalo savladati vožnju zakrčenim tuniškim ulicama u kojima ne važe nikakva saobraćajna pravila. Prijedorske motoriste prolaznici su gledali u čudu jer su, za razliku od Tunižana, nosili zaštitne kacige. Brzo su shvatili da je jedino saobraćajno pravilo kratak zvuk sirene kao upozorenje da se neko približava s desne ili lijeve strane.
Garača pored zaboravlјenog kostura autobusa
“Noću smo faktički vozili kroz pustinju. Prolazili smo kroz neka mala mjesta, cestom koja je vodila do Tuzera. Temperatura u pustinji nije niska, u ovo doba godine padne do nekih 15 stepeni. U Tunisu inače sad počinje turistička sezona zato što lјeti temperatura bude 50 stepeni, a noću oko 35. Zato je nesnošlјivo boraviti u Tunisu u lјetnom periodu. E, ova dionica puta bila je naporna, jer smo umorni sišli s trajekta, pa smo cijelu noć vozili nekih 650 kilometara do Tuzera. Došli smo jako kasno u hotel. Prolazeći pored nekih naselјenih mjesta, nalijetali smo na puno ležećih policajaca gdje ih nismo očekivali, što nije bilo ugodno. Usput smo pravili kratke pauze, a sve je oko nas bilo pusto, bez znakova života. I onda naiđemo na grupu momaka koji su u gluvo doba noći pripremali jagnjetinu, koju smo i mi jeli”, kaže Garača.
Sutradan su išli na izlet do svjetski poznate atrakcije, Tatooine City, kulisa gdje su snimani čuveni “Ratovi zvijezda” Džordža Lukasa.
“Tu smo imali prvi dodir sa pravom pustinjom. U vožnji smo prolazili kroz plantaže palmi, a tad smo prvi put vidjeli kako rastu datule u grozdovima. To su ogromne plantaže, gdje smo kriomice i mi malo brali datule. Jahali smo kamile, vozili motore, a u vožnji morate dobro da pazite, zato što je vjetar jak i pijesak veoma sitan, kao brašno. Stavlјali smo marame preko lica, da bismo lakše disali. Išli smo do jedne pustinjske oaze, sa napuštenim berberskim kućama. Došli smo do dijela planinskog vijenca Atlas i kanjona gdje izvire voda iz stijene. To je prelijep prizor, malo jezerce, vodopadi, palme… baš prava slika pustinje, onako kako mi zamišlјamo oaze”, rekao je Darko Dakić.
Sutradan su nastavili kroz pustinju. Išli su preko slanog isušenog jezera koje je bilo jedinstven prizor, sa par stotina kilometara u prečniku i fascinantno ravnom bijelom površine.
“Po tome vozite sasvim normalno, a čak smo na par mjesta naišli na kostur nekog napuštenog autobusa i devastirani čamac. Interesantno je da Afrikanci iskopaju rupu duboku pola metra u tom jezeru i već se stvori slana voda, koja kad se osuši, ostaje čista sol. Nadrealne su slike iz tog slanog jezera, izgleda kao da lebdite, zato što se bjelina odozdo spaja sa nebom. Potom smo došli do Duza, koji je zadnji grad prije Sahare, a tu prestaje sva civilizacija…”, prenosi utiske Garača.
Prijedorčani su već prevalili nekih 800 kilometara na jug, a od Duza do kampa u kojem su namjeravali prenoćiti valјalo je preći još stotinjak kilometara čiste pustinje. Nisu mogli da putuju teškim motorima po mekom pijesku, pa su se prevezli džipovima.
”E to je bila prava avantura, voze vas tri sata kroz pustinju i onda dolazite odjednom u kamp, na predivnoj lokaciji, gdje su samo dine. Mi smo došli predveče, oko 17 časova, a oko 18 zalazi sunce. Doživjeti zalazak sunca u pustinji, to je nešto za šta se živi”, ističe Dakić.
Dodaje da je kamp usred pustinje bio fascinantan, a imali su i tekuću vodu. Uživali su u večeri pored logorske vatre i tradicionalnom hlјebu nalik lepinji koji su im domaćini ispekli na kombinaciji žara i pijeska. Nezaboravan je bio i nebeski svod.
“Nebeski svod je poseban u pustinji, zato što nemate svjetlosnih zagađivača i najbolјe se vide zvijezde. U kampu smo bili samo mi, jer je tek počela sezona koja traje do maja”, kaže Dakić.
Spavali su u beduinskim šatorima, a ujutro ih je zatekao savršeno ravan pijesak kojeg je noću “ispeglao” vjetar. Neki su se i sankali po dinama. U pustinji su proveli tri dana, a kada su se vratili u hotel, bilo im je neobično vidjeti hotelski bazen nakon onolike pustoši. Na pitanje je li bilo straha u tom nepreglednom pješčanom prostranstvu, odgovaraju odrično.
“U suštini ne, nema straha, osim u smislu – Bože, samo da nas nešto ne zaboli ovdje. Kad vidite gdje ste došli i kakvi su uslovi u tamošnjim bolnicama… Prolazeći kroz gradove uočili smo puno smeća, prilično je prlјavo i loša im je infrastruktura. Ipak je to treći svijet. Dobro je vidjeti tako nešto, jer tada čovjek više cijeni neke uobičajene stvari koje ima ovdje, kao što je voda iz česme”, navodi Dakić.
Goran Garača to potkreplјuje epizodom na benzinskoj pumpi.
“Prosuo sam par kapi iz termos boce, jer sam sipao svježu vodu, a radnik na pumpi se na to uhvatio za glavu kao da sam bacio suvo zlato. Prosuti vodu, za njih je bogohulјenje”, rekao je on.
Ističe da je hrana drugačija, a da tamošnje stanovništvo koristi veoma malo soli, da ne bi dehidrirali. Sidi Bou Said bio je nezaobilazna destinacija, a riječ je o jednom od najlјepših gradova Tunisa. Sličan je, kažu naši sagovornici, grčkom Santoriniju zbog bijelih fasada, plavih krovova i žaluzina te ulica popločanih bijelim kamenom.
“Svi smo imali navigacije i nije nam bio problem da se snađemo, pogotovo van gradova. Ceste su nepregledne, pogled se pruža nadaleko”, utisci su prijedorskih avanturista.
Četiri su noći proveli u rizortima koji su, nakon pustinje, bili potpuno drugi svijet.
“Okruženi su ogromnim metalnim kapijama i spolјa više podsjećaju na vojnu bazu nego rizort. Unutra je sve veoma uređeno, a osoblјe jako lјubazno. I hranu su prilagodili nama, mada je bilo i njihovih specijaliteta. Međutim, kada izlazite iz rizorta, udari vas nekakav osjećaj da se nalazite u zemlјi koja je jako siromašna”, kaže Garača.
Iako je tamošnje stanovništvo susretlјivo i nasmijano, bilo je i čudnog osjećaja nelagode, jer su se, ipak, kako kažu, nalazili jako daleko od kuće. Cijene su dosta pristupačne, a gorivo i hrana jeftini.
“U dobrim restoranima tamo možete pojesti fin obrok za pet do 10 evra po osobi. Mi smo se snabdjeli, za svaki slučaj, i zalihom konzervi prije puta, a i probioticima. Kada vas pitaju odakle ste, većina i ne zna gdje je to, a oni koji znaju, čudom se čude zbog čega smo prevalili toliki put. Mlađi su čuli za naše fudbalere, a stariji pamte Jugoslaviju i Tita”, ističu ovi avanturisti.
