“Postoje ljudi koji te zaborave s takvom lakoćom kao što se zaboravi kišobran, i sjete te se samo kad pada kiša.” Ova rečenica, često pripisana Fridi Kahlo, nosi u sebi tugu i istinu. Možda u njoj čujete i sopstveni odjek? Možda ste i vi bili nečiji “kišobran” Korisni u oluji, nevidljivi kad granulo sunce.
U moru kontakata, notifikacija, brzih poruka i ne tako brzih odgovora koliko je zapravo istinske bliskosti ostalo među nama? Koliko veza živimo iz navike, iz koristi, iz straha, a koliko iz odabira srca?
Emocionalni “kišobrani”: Oni koji daju, a često ostaju promrzli. Ljudi koji vas se sjete samo kad im treba vaša toplina, vrijeme ili pažnja – nisu ljudi kojima ste važni. Oni su ljudi kojima ste – korisni. Brutalno, ali tačno.
Ako ste se ikad pitali zašto trčite na svaki poziv, ispunjavate tuđe potrebe dok svoje odlažete, onda znate kako izgleda emocionalna iscrpljenost. Nije to samo umor. To je osjećaj da ste brušena olovka kojom svi pišu, a niko vas nikad ne izoštri.
Ljudi koji zaboravljaju nisu uvijek loši. Ponekad su samo – nezreli. Istina je: neki ljudi nemaju emocionalni kapacitet da prime ono što im se daje. Zovu kad ih boli, nestaju kad im je bolje. Oslanjaju se na vas kao na servis. Ne zato što vas ne vole, nego zato što ne znaju bolje… a vi im dugo niste postavili granice.
Ali isto tako – možda ste i vi navikli da budete potrebni? Možda vas neko uvjerio da je ljubav nešto što se zaslužuje, nikad ne prima besplatno?
Vrijeme je za pravu prognozu: Sunce više ne izlazi na tuđi poziv Postoji tren kada shvatite: nisam ja kišobran. Ja sam čovjek. S osjećajem, s granicama, s pravom da me vole i kad ne grmi. I kad sam ranjiv. I kad ne dajem – nego trebam.
Zato, ako ste se ikad osjećali kao rezervni plan u tuđim biografijama – niste krivi. Ali jeste odgovorni da to više ne dozvolite.
Naučite reći: “Dosta je.” I ne bojte se tišine.
Najveća mudrost emocionalne zrelosti je znati za koga vrijedi stajati na kiši. I kome se vrata otvaraju i kad nije oluja.
Jer ljudi koji te zaboravljaju – nikad te nisu ni vidjeli. Ali ljudi koji te čuvaju – čuvaju te i na suncu i po nevremenu.
Zato, naučite jedno: Ne možeš biti kišobran svima, a očekivati da sam ne kisneš.
Ako želite naučiti kako da budete tu za druge, ali i za sebe – ne čekajte novu oluju. Ljudi koji se sjete samo kad padne kiša – nisu vaša adresa. Napomena za čitaoce: Ako vam je priča poznata, možda je vrijeme da je ispričate naglas – sebi. Ili stručnjaku. Jer vaš život ne smije stati pod tuđim oblakom.
Piše: Maja Savanović Zorić, psiholog i porodični psihoterapeut
