Na skromnom porodičnom imanju, u prijedorskom naselju Gomjenica, među redovima zelenih listova i mirisa zemlje, nastaje čudo. Mali rasadnik Krstine Antonić prepun cvijeća, među kojima su najrasprostranjenije trajnice – biljke koje prkose vremenu i uporno cvijetaju svake godine.
Njena priča pokazuje da se upornost i ljubav prema onom što radiš uvijek isplate. “Prije osam godina počela sam sa čuvarkućama i sedumima i uzgajala sam jagode mjesečarke. Tako je počela priča koja i danas traje. Sada u mom rasadniku imam dosta trajnica, bazirala sam se na biljke koje su zimootporne”, kaže Krstina.
Veliki dio posla je iza nje, a kako kaže, još veći ispred nje. Ali ne brine, u pomoć joj pristigne suprug, sestra i roditelji, ali i dvije kćerkice koje marljivo rade sa majkom. Sestra je zadužena za promociju na društvenim mrežama.
“Ovo vrijeme je pogodno za razmnožavanje trajnica, pogotovo onih koje se rade vegetativno. Jedan dio seduma smo odradili, ostala je još lavanda. Imamo više vrsta lavande. U rasadniku uzgajam i začinsko bilje, smilje, žalfiju, matičnjak… Sve su to vrste koje se mogu razmnožavati razdvajanjem korijena. Imam i nekoliko vrsta jagoda da razmnožim. Uzgajam trajnice kao što su hibiskusi močvarci, oni su jako popularni i rijetki na ovim prostorima. Što se tiče trajnica, recimo ako hoćete da ih uzgajate nemate sjeme da ih posadite, već to sve morate sami da rasađujete i svake godine povećavate proizvodnju “, priča naša sagovornica.
Krstina je od svog hobija napravila životni poziv i pokazala da se snovi mogu ostvariti ako ih, baš kao i biljke, zalijevamo upornošću i vjerom u sebe. Kada je ova proizvodnja u pitanju, vrlo su važne edukacije, ali i razmijena iskustva sa ostalim proizvođačima, koje je sretala na raznim sajmovima.
“U današnje vrijeme luksuz je kada radite ono što volite. Samim tim, moj posao mi pričinjava zadovoljstvo i sreću, a kada imate sve te uslove, onda stvarno uživate u onom što radite. Trudim se da budem kreativna u ovom poslu. Počela sam raditi i razne mikseve, spajam više vrsta trajnica u jednu saksiju i to izgleda prelijepo”, dodaje ona.
Pokrenuti i održavati rasadnik nije nimalo lak posao. Potrebno je dosta truda, vremena i ulaganja, ali za Krstinu to nije prepreka. Ne propušta priliku za edukaciju.
“I ovaj posao zahtijeva mnogo znanja u koje se mora ulagati. Uvijek iskoristim priliku da čujem nešto novo, čak i kad me neko pozove na predavanje o žitaricama, kukuruzu, pšenici iskoristim priliku da prisustvujem, ako imam slobodnog vremena. Puno mi to pomogne”, kaže Krstina.
Pomogne joj i znanje koje je stekla na praksi u Poljoprivedno-prehrambenoj školi u Prijedoru, dok je kako kaže, fakultet većinom baziran na teoriji.
“Srednja škola mi je zaista dosta pomogla. Sve preporuke za ovu školu, praktična nastava je super, profesori su divni, mene su učili prvo divni ljudi, pa onda mogu da kažem profesori. Učestvovali smo na mnogim takmičenjima, posjećivali smo izložbe. Tada sam pokazala interesovanje i mnogo su mi pomogli i bili vjetar u leđa”, kaže Krstina.
Njeni roditelji se godinama bave poljoprivedom, pa je kako kaže i logično bilo da upiše Poljoprivredno-prehrambenu školu u Prijedoru, a kasnije i Poljoprivedni fakultet u Banjaluci. Danas je, kako kroz osmijeh kaže, svoj na svome, u svojoj oazi mira koju je nazvala “Moj mali rasadnik”, radi posao koji voli i od kojeg može pristojno i da zaradi.
