Srpska pravoslavna crkva danas slavi dan Svetog velikomučenika Dimitrija, koji je u narodu poznatiji kao Mitrovdan, a za ovaj praznik se vezuju i mnoga vjerovanja.
Ovaj datum se u predanju označava i kao doba kada počinje zima, dok je u srpskom narodu Mitrovdan jedna od većih slava, krsno ime esnafa i dan održavanja zavjetine u mnogim mjestima.
Narodna vjerovanja kažu da bi uoči Mitrovdana i Đurđevdana svako trebalo da bude kod svoje kuće, jer ko tada ne bude u svom domu, taj će preko cijele godine noćivati po tuđim kućama.To se ujedno smatra i najvažnijim mitrovdanskim običajem.
Ovaj dan je poznat i prema tome što su se hajduci tada rastajali da bi kod jataka prezimili zimu i ponovo se sastali o Đurđevu danu sljedeće godine. Tako je i nastala krilatica: Mitrovdanak – hajdučki rastanak i Đurđevdanak – hajdučki sastanak.
Negdje se vjeruje i da do Mitrovdana moraju da budu završeni svi veliki radovi na polju i druge stvari koje se rade napolju. Vjeruje se da je poslije Mitrovdana zima može svakog časa da iznenadi, pa se zato ustalilo mišljenje da je loša sreća ako se neki posao ostavi za poslije velikog praznika.
Pripreme za slavu počinju mnogo ranije nego što to većina ljudi misli. Osim kupovine svijeće, pripreme žita i hrane, slavlje ima i svoju duhovnu dimenziju koja je često zanemarena. Sveštenik Željko Jovanović podsjeća da je slava prije svega duhovni praznik, a ne prilika za bogatu trpezu i okupljanje radi jela i pića.
– Svaki domaćin već nekoliko nedjelja prije slave počinje polako da se priprema tako što će obavijestiti svog parohijskog sveštenika da dođe i osveti vodicu s kojom će poslije da se mijesi slavski kolač. Počinje polako sa domaćicom i sa svojim ukućanima da dogovara šta će biti na trpezi ljubavi kojom će poslužiti svoje goste, kupi svijeću za slavu, pripremi žito. Vodimo računa da one slave koje padaju u vrijeme posta, jer imamo četiri velika posta – Božićni post, Vaskršnji post, Gospojinski post i Petrovski post, uvijek se i isključivo slave posno – naglašava sveštenik i dodaje:
– Jer ako slavimo mrsno, onda ne slavimo slavu nego pravimo sebi, kako bi se to reklo, trbuhougođenije. Ono što je takođe bitno jeste da tog dana pozovemo da nam dođu prijatelji koji su bogougodni, koji znaju šta je slava, da slava bude jedno prijatno mjesto gdje ćemo pričati o domaćinskim stvarima, o stvarima koje će nam poboljšati život, nikako da se to pretvori u neki politički skup ili priče koje će nam unositi nemir – rekao je prečasni jerej inž. hadži Željko Jovanović.
Sveštenik naglašava da je pravo značenje slave duhovno i porodično jedinstvo, a ne takmičenje u raskoši. Pored pripreme trpeze, važno je i da se domaćin i ukućani pripreme molitveno i duhovno.
Najčešće greške u obilježavanju krsne slave
U praksi, vjernici često prave greške koje su naslijedili iz navike, ne iz neznanja. Sveštenik Jovanović ukazuje da je poštovanje običaja važno, ali uz razumijevanje njihove suštine.
– Naši ljudi nekada prave greške kada su u pitanju slave jer su tako naslijedili od svojih roditelja. Počevši od toga da u vrijeme posta mrsno slave slavu ili da za svetog Arhangela ne spremaju žito, a kad ih pitate zbog čega kažu: ‘Pa to je živi svetac’. U gospodu ne postoje živi i mrtvi sveci – svi svetitelji božji su živi pred Gospodom. Tako da za svaku slavu i svetog Arhangela obavezno spremamo žito jer žito simbolizuje da će svi upokojeni koji su ranijih vijekova i godina slavili slavu, kao što zrno žita stavimo u zemlju i iz njega nikne novi klas, tako će i svi naši upokojeni vaskrsnuti u dan strašnoga suda. Mi treba da slijedimo naše stare u svemu onom što su oni bili na pravome putu i u onome što su bili dobri, ali u onome što su oni griješili mi u tome ne treba da budemo istrajni i mi to treba da mijenjamo što je normalno i logično – objašnjava sveštenik Jovanović.
Kako se ponašati na praznik koji nije naša slava
Iako nije svako od nas domaćin slave svakog dana, sveštenik podsjeća da je svaki praznik prilika za molitvu, zajedništvo i dobro djelo. Sveštenik Jovanović je otkrio i kako treba da se ponašamo i koje običaje moramo da ispoštujemo na dan svetitelja iako nam nije krsna slava.
– To što određeni svetitelj koji se proslavlja određenog dana nije naša krsna slava ne znači da mi ne proslavljamo tog svetitelja i da mu se ne molimo. Svaki hrišćanin na dan nekog praznika molitveno priziva svetitelja koji se toga dana proslavlja. Ono što je bitno kada je crveno slovo, nedjelja, kad je veliki praznik – najbitnije je da odemo na svetu liturgiju da budemo u zajednici sa braćom i sestrama, da se pričestimo tijelom i krvlju Hristovim, da tu zajedničku molitvu, sabornu uznesemo zajedno prema Gospodu – navodi Jovanović i nastavlja:
– Takođe je bitno da na taj praznik pokažemo i na djelu da smo djeca Božija, da vidimo da li kod nas u komšiluku možda postoji neko siromašan, neko gladan ko tog dana nema šta da pojede pa da mu mi odnesemo neki dio od našeg ručka ili ako postoji neka stara baka, nemoćna pa, recimo, da djevojke odu da joj očiste kuću, da joj pospreme stan, da se dogovore tog dana praznika pa sutradan da to i urade. Momci, evo sad ide zima, ide hladan period, možda mogu nekome nemoćnom da isijeku drva i da ih pripremi za zimu da taj neko ne bi nikom drugom plaćao. Čovjek koji proslavlja praznik, moli na taj dan i sebe naziva hrišćaninom treba to i da pokaže na djelu – zaključio je Jovanović, prenosi Kurir.
