Međunarodni dan muškaraca, 19. novembar, podsjeća nas na nešto što rijetko izgovaramo naglas: muškarci u našem društvu pate tiho, nose previše i najčešće se umoru predaju u samoći. Dok se govori o njihovoj snazi, rijetko govorimo o pritiscima. Dok slavimo njihovu izdržljivost, zanemarujemo njihovu ranjivost. A iza zatvorenih vrata, previše njih je na ivici sagorijevanja, a da to niko ne vidi.
Burnout kod muškaraca izgleda drugačije, zato ga kasno prepoznajemo.
Muškarci često osjećaju da nemaju pravo stati. Naučeni su da:
• budu finansijski stub porodice,
• ne pokazuju slabost,
• „izdrže još malo“,
• ne razočaraju roditelje, partnerku, djecu, šefa.
Zbog toga je njihov burnout često tih, prikriven i zamaskiran produktivnošću. Rad postaje bjekstvo, a tišina postaje odbrana.
Jedan primjer iz prakse: „Samo sam htio da izdržim do vikenda“ U moju praksu došao je muškarac od 42 godine, otac dvoje djece, zaposlen, vrijedan, odgovoran. Za svoju porodicu — „ideal“. Za sebe — iscrpljen do ivice pucanja. Rekao je rečenicu koju pamtim „Nisam ni primijetio da sam izgorio. Samo sam htio da izdržim do vikenda… već šest mjeseci.“ Sve je počelo sitno: malo kraći fitilj, manje sna, više posla. Partnerka je primjećivala promjene, ali on je ponavljao: „Dobro sam, samo sam umoran.“ Kad više nije mogao spavati, mislio je da je prolazno. Kad mu se srce počelo ubrzavati, uvjerio je sebe da je „stres na poslu“. Kad je jedan dan počeo plakati u automobilu bez jasnog razloga, tada je shvatio da više ne može. Tek u razgovoru je izgovorio ono što je najduže šutio: da ga je bilo strah razočarati porodicu ako prizna da više ne može biti „najjači“. Njegov primjer je isti kao kod mnogih muškaraca — burnout ne počinje naglo. On se uvlači polako, dok ne dođe trenutak kada tijelo više ne može čuvati ono što um šuti.
Kako izgleda muški burnout? (znakovi koje porodica često pogrešno tumači)
1. Razdražljivost i kratka tolerancija – tumači se kao nervoza, a zapravo je iscrpljenost.
2. Povlačenje u sebe – umjesto razgovora, biraju tišinu.
3. Pretjeran rad – ne zato što žele, nego zato što bježe od osjećaja neadekvatnosti.
4. Problemi sa spavanjem – noći su sve duže, san sve kraći.
5. Somatski simptomi – pritisak, glavobolje, gastritis, „knedla“ u grlu.
6. Pojačana upotreba cigareta ili alkohola – kao ventil.
7. Gubitak radosti – čak i stvari koje su im prije značile postaju teret.
Zašto muškarci šute kad najviše pate?
Zato što generacijama gledaju modele „čeličnih“ muškaraca. Jer im je usađeno da je slabost sramota. Jer vjeruju da će ih priznanje umora učiniti manje vrijednima. Ali istina je potpuno suprotna. Najhrabriji trenuci u muškom životu često počnu jednom rečenicom: „Treba mi pomoć.“
Kako prepoznati granice i stati — prije nego što izgori sve?
1. Normalizovati odmor: Odmor nije luksuz — nego potreba.
2. Razgovarati o pritiscima, a ne samo o zadacima – Otvoriti prostor za emocije, strahove, pitanja.
3. Realno podijeliti kućne i porodične obaveze – Burnout je rezultat kombinacije posla i nevidljivih obaveza kod kuće.
4. Slušati tijelo – Organizam uvijek prvi šalje signal da ne može više.
5. Tražiti stručnu pomoć bez srama – Psihoterapija nije priznanje poraza, nego hrabrosti i odgovornosti.
6. Učiti postaviti granice – Na vrijeme reći „ne“ može spriječiti ozbiljne posljedice.
Ovaj Međunarodni dan muškaraca je podsjetnik da su i oni ljudi — sa granicama, strahovima i umorom koji zaslužuje razumijevanje, ne osudu. Vrijeme je da prestanemo očekivati od muškaraca da budu nezamjenjivi, neuništivi i uvijek spremni. Vrijeme je da im damo prostor da kažu kako su — stvarno.
Burnout nije slabost. Burnout je alarm. A najhrabriji muškarci su oni koji na taj alarm — ne šute.
Piše: Maja Savanović Zorić, psiholog i porodični psihoterapeut
