„Umjetnost informiše i motiviše. I može biti pokretač društvenih promjena. A pozorišna predstava pruža mogućnost gledaocima da uvide kako nisu usamljeni u svojim problemima i nedaćama“, rekla je u intervjuu za portal Banjaluka.net glumica Mirela Predojević. Čuvena Brankica iz serije „Dobro jutro, komšija“, koja iza sebe ima više od 40 pozorišnih uloga i brojne nagrade, ističe da su joj ipak najvrijednije priznanje – komentari publike. Kada joj nakon predstave kažu: „Odvratna si, sestro Rečed“, zna da je dobro odradila posao u predstavi „Let iznad kukavičjeg gnijezda“. Svoj matični teatar, Pozorište Prijedor, hvali na sav glas, a zahvaljujući brojnim gostovanjima i festivalu „Zlatna vila“, uvjerila se i publika i stručna javnost u kvalitet prijedorskog ansambla. „Ogroman je značaj i veliki su benefiti umjetnosti čiji se uticaj obično vidi kasnije. Kada to shvatimo, znaćemo i odgovore na najprimitivnija pitanja poput: ‘Zašto umjetnost ne mora da donosi prihode i zašto je neophodno da postoji?’“, dodaje ona.
O Brankici, sestri Rečed, Bukovoj Kosi, „Zlatnoj vili“, predstavama za djecu i drugim temama, Mirela Predojević govori za naš portal. Završen je 18. Festival pozorišta „Zlatna vila“, a publika je imala priliku da pogleda pet takmičarskih predstava iz zemlje i regiona. Koliko je po Vama značajan ovaj festival za širu zajednicu, u kontekstu njegovog doprinosa kulturnom životu Prijedora i okoline?
Mnogo je značajno da grad sa pozorišnom tradicijom koja postoji više od 70 godina ima pozorišni festival. Naš festival traje 18 godina, sa jednim manjim prekidom od par godina nakon kojeg se vratio u novom i ozbiljnijem ruhu. Srećna sam jer sam kroz Organizaconi odbor učestvovala u kreiranju ove priče o „Zlatnoj vili“. To je prilika da ljubitelji pozorišta vide neke od najboljih predstava iz regiona, a koje su, po ocjeni ovogodišnjeg selektora Aleksandra Stojkovića, zadovoljile sve kriterije. Time razvijamo i širimo našu kulturnu scenu. U okviru festivala imali smo bogat i kvalitetan prateći program u vidu izložbe, promocije knjiga i predstavljanje poznatih glumaca, te smo i na taj način nastojali doprijeti do što većeg broja ljubitelja umjetnosti. Kolege iz gostujućih pozorišta vole da dođu u naše pozorište i u Prijedor, kažu da smo dobri domaćini, da se u Prijedoru osjećaju kao kod kuće i da naš grad ima dobru i zdravu okolinu te se uvijek rado odazivaju pozivima.
Umjetnost briše sve vrste granica, na sceni je svaki glumac prvenstveno glumac. On ne govori jezikom nacionalne obojenosti, ne razlikuje se po boji kože ili seksualnom opredjeljenju. Tim jezikom jednakosti govori svaka umjetnost. Ogroman je značaj i veliki su benefiti kao i uloga umjetnosti čiji se uticaj obično vidi kasnije. Kada to shvatimo znaćemo odgovore i na najprimitivnija pitanja poput onih: “Zašto umjetnost ne mora da donosi prihode i zašto je neophodno da postoji?”
Pozorište Prijedor nedavno je učestvovalo na festivalu „Zaplet 18“ u Gradskom pozorištu Jazavac u Banjaluci, gdje ste izveli predstavu „Sve što nismo mogli reći“. Ova predstava u prvi plan stavlja porodične odnose – pitanje naslijeđa, ali istovremeno otvara i važna društvena pitanja, među kojima je i problem rudnika uglja u naselju Bukova Kosa. Koliko je važno kroz umjetnost skrenuti pažnju na teme koje se direktno tiču lokalne zajednice?
Tekst “Sve što nismo mogli reći” Marka Dukića, proglašen je najboljim na Konkursu za najbolji neobjavljeni dramski tekst koji je sprovelo Pozorište Prijedor u saradnji sa Ministarstvom prosvjete i kulture Republike Srpske. Adaptaciju i režiju uradio je Slobodan Perišić. On je prepoznao važnost problema Bukove Kose i našao je prostora u tekstu i predstavi gdje ćemo se dotaći ovog problema. Tako se cijeloj ekipi predstave ukazala prilika da progovorimo o ovom problemu. To je aktuelna tema kojoj je potrebno posvetiti mnogo pažnje. Ona se ne tiče samo pojedinca, niti male grupe ljudi, već svih nas. Ovo je ozbiljan problem koji utiče na zdravlje ljudi i okolinu. Nismo usamljeni u ovoj važnoj namjeri. Vidjeli ste, imali smo i javne proteste koje su organizovali građani, kao i otvorene diskusije i razne performanse na ovu temu. Miroslav Stakić svojom inicijativom i ličnim zalaganjem odavno skreće pažnju na ovaj problem…
Jako je važno i kroz umjetnost skrenuti pažnju na probleme ljudi u svakodnevnom životu. Umjetnost može biti alat podizanja svijesti, preduzimanje akcije i skretanja pažnje na probleme. Umjetnost informiše i motiviše. I može biti pokretač društvenih promjena. A pozorišna predstava pruža mogućnost gledaocima da uvide kako nisu usamljeni u svojim problemima i nedaćama, da uvide kako su se identične ili slične stvari dešavale kroz našu istoriju i da sagledaju problem sa druge strane i tako dobiju širu sliku koja bi im mogla pomoći da lakše dođu do svojih rješenja.
Zahvaljujući predstavama „Sve što nismo mogli reći“ i „Kauboji“, publika je imala priliku da se uvjeri da je prijedorski ansambl izuzetno muzički potkovan. Koliko ta činjenica doprinosi ukupnom kvalitetu rada i prepoznatljivosti ove pozorišne kuće?
Doprinosi naravno, to je jedan od talenata i alata koji glumac u manjoj ili većoj mjeri posjeduje i jako je lijepo da muzički obdarene kolege imaju priliku da pokažu svoj talenat. Pozorište Prijedora je uvijek pravilo dobre i kvalitetne predstave. Ozbiljne projekte, hvatalo se u koštac sa velikim djelima i renomiranim piscima. Drago mi je što publika prati naš rad i podržava svaki napredak.
Iza Vas je veliki broj pozorišnih uloga. Da li je uloga okrutne sestre Rečed u predstavi „Let iznad kukavičjeg gnijezda“, za koju ste više puta nagrađivani, bila Vaš najveći glumački izazov do sada i kako ste kreirali taj lik dok ste radili na stavaranju predstave?
Jeste, iza mene je sada već više od 40 uloga, a da li je sestra Retčed bila najizazovnija, ne mogu tvrditi. Sigurno jeste jedna od omiljenih i koja će ostati zapamćena kao posebna. Pored nagrada za nju sam dobila nešto mnogo vrijednije, a to su komplimenti od publike i kolega. Poslije odgledane predstave mi govore: “Odvratna si sestro Retčed!”, “Grozna si!” i slično. U privatnom životu da mi je to neko rekao vjerovatno mi ne bi bilo milo, ali za ovakvu ulogu na sceni, ovo je dokaz da je glumači zadatak dobro urađen.
Što se tiče gradnje lika, kao i svaki glumac, imam svoje određene procedure, koje opet zavise i od uloge koju igram. Prvo je krenulo isčitavanje ovog fenomenalnog romana, koji me je potpuno opčinio, koji nudi mnogo materijala za kreiranje. Tu sam imala osnovnu građu, do detalja opisan lik, ali i onu zanimljivost što se ne vidi, ali što se dobrano osjeti i ono što budi glumačku znatiželju i maštu i što podstiče na rad. Zatim sam čitala adaptacije koje postoje i u svakoj pronalazila nešto za sebe. Našu adaptaciju je dramaturškinja Jelena Paligorić Sinkević pisala u saradnji sa rediteljem, namjenski za naš ansambl i to je velika prednost. Zatim saradnja sa rediteljem Goranom Damjancem koji je imao ideju i viziju. Vrlo lako smo se dogovorili i iskreirali ovaj moj lik. Ja sam imala slobodu da predlažem, što je meni jako bitno. Naravno dogovarala sam se i sa partnerima na sceni oko rješenja itd. Svi ovi elementi su pogodno tlo za kreiranje lika. Na to sve ide istraživanje i moje lično kopanje po sebi u potrazi za odgovorima. U početku nisam našla ništa zajedničko sa ovim likom pa sam dosta tražila u tuđim iskustvima. Zatim sam se posvetila i njenom imenu koje u korijenu imena prevedeno na naš jezik znači pacov, te mi je bilo zanimljivo da ubacim elemente pacova u ljudsko biće. Kako bi on funcionisao da hoda na dvije noge, koje su njegove karakteristike, kako se oglašava, kreće… Bila su to pitanja koja sam sebi postavljala. I onda kada se sve to sklopi i ako imamo sreće da nas pogleda čarobna Talija, ostaje samo da se igra i da se živi taj lik.
Jednako ozbiljno pristupili ste i ulozi Brankice u seriji „Dobro jutro, komšija“, rezultat je i što ste po ovoj ulozi najpoznatiji široj javnosti, a serija iz sezone u sezonu bilježi veliku gledanost. Sad Vam je sigurno lako ući u taj lik, ali kako je bilo na početku, gdje ste pronašli Brankicu?
Lijepo je što ste to primjetili. Ozbiljnost mi nije na prvom mjestu u životu, ali u radu je neophodna i ja drugačije ne umijem. Sada je toliko lako ući u lik Brankice, ne samo meni već i svim kolegama iz serije, da se znamo šaliti kako nam je za snimanje potrebno zadati samo temu i mi bi svako iz svog lika napravili cijelu epizodu. Ovakve uloge je lako raditi i zbog kolega koji su nepresušan izvor inspiracije i gegova i cijele ekipe sa kojom smo se srodili. Takođe, bilo je divno svjedočiti kako neki od njih stasaju iz djece u zrele ljude i znalce svog zanatata.
Na početku je bilo kao rad na bilo kojoj ulozi. Scenarista Pero Špadić je napisao da Brankica mijenja slovo ć sa slovom č. Pokušala sam to ignorisati, ha ha, ali kako mi nije uspjelo razmišljala sam dalje, na koji način ona govori i šta je još može podržati u njenom stavu, držanju tijela… i tako je došla ta čuvena iskrivljenost u kuku. Zatim sam razmišljala kako bi se ta osoba oblačila, kakvu bi frizuru imala i tako je kič isplivao kao najbolje rješenje. Tako sam došla na ideju za frizuru i šminku, koja me je kasnije koštala jer sam sama pravila frizuru i šminku dva sata prije snimanja. Dok se ostali druže i pijuckaju kafu ja se nerviram i tapiram kosu, ha ha.
Šta u novoj sezoni Pozorište Prijedor priprema? Trenuto je aktuelna predstava za djecu „Tri prasića“, koliko volite da radite sa najmlađom publikom?
Upravo smo završili rad na predstavi „Tri prasića“ u adaptaciji i režiji mladog i talentovanog budućeg reditelja, a iz naše kuće, Slavena Šiljegovića, gdje smo pričali svoju verziju poznate bajke. Djeca su je jako lijepo prihvatila. Premijera i prva repriza su vrlo brzo bile rasprodate i to nam je pokazatelj da smo uradili dobar posao. Zaista volim da igram za djecu. Na probama se i mi glumci znamo zaigrati kao nekada kada smo i sami bili djeca. Probudimo onu svoju dječiju radoznalost, prisjetimo se kako je bilo kada smo nevinim očima posmatrali svijet oko sebe. Za mene je važno da budimo i tu vrstu ljepote u sebi i u drugima; ne samo kroz predstave već i u svakodnevnom životu. Djeca su najiskrenija publika. Među nama je posebna vrsta konekcije. Mi ih edukujemo i stvaramo od njih buduće ljubitelje pozorišne umjetnosti, a oni nam bez ustručavanja, svojim iskrenim reakcijama, ukazuju na greške. Učimo jedni od drugih i to je privilegija. U stvari privilegija je baviti se ovim poslom koji je ujedno i ljubav i hobi, prostor ljepote, kreacije i širenja.
