Aleksandar Vojnović u intervjuu za MONDO govorio o igranju u Koreji, stvarima koje su ga oduševile i iznenadile u Aziji, te saradnji sa trenerom koji ima “istoriju” sa Balkancima.
“Mjesto štopera je moja prirodna pozicija“, rekao mi je Aleksandar Vojnović nekoliko puta u razgovoru tokom priprema u Antaliji 2022. godine kada se sa Borcem spremao za proljećnu polusezonu, a to nam je u neformalnoj priči mimo kamera i diktafona govorio i Vinko Marinović, tokom svog prvog mandata među crveno-plavima.
“Znam ja da on može da igra veznog, ali on je odličan na štoperu, odlično čita igru, odlično iznosi loptu, to mi je potrebno”, govorio nam je Marinović za defanzivca koji je titulu sa Borcem u sezoni 2020/21 osvojio igrajući na poziciji zadnjeg veznog.
Ipak, Vojnović se u narednim sezonama ustalio na svojoj prirodnoj poziciji u zadnjoj liniji odbrane, dokazao se i nakon prelaska iz Borca u Radnički iz Niša , a onda otisnuo u Koreju gdje čini stub odbrane tamošnjeg drugoligaša Hvaseonga.
U Hvaseong je stigao u martu 2025. i potpisao dvogodišnji ugovor, a debitant u drugoj korejskoj ligi završio je sezonu na 10. mjestu. Iako nije riječ o visokom plasmanu, u Hvaseongu su izuzetno zadovoljni sezonom iza sebe, koja je tek početak nekog dužeg ozbiljnijeg projekta.
“Klub je prvi put u ligi, novi je klub, skoro je i osnovan. Iako nema ispadanja iz lige, tek od 2027. će biti ispadanja, zadovoljni su prvom sezonom u kojem smo završili na 10. mjestu. Svi u klubu su zadovoljni. Prva je sezona, a pošto su oni zadovoljni, a samim tim i ja. Nisam imao ni povreda tako da sam prilično srećan”, kaže Vojnović na početku razgovora za MONDO.
Momak iz Novog Grada nakon igranja za Slobodu, Rudar Prijedor, Zvijezdu 09, banjalučki Borac i Radnički iz Niša odlučio je prošlog marta ne samo da promijeni klub i ligu, već i kontinent i otišao u Južnu Koreju, iznanadivši mnoge svojim izborom.
“Javili su mi se agenti preko saigrača iz Radničkog, dali su mi ponudu, a Radnički isprva nije htio da me pusti, međutim, nisam ni ja htio da produžim ugovor i dogovoren je transfer u martu. Mislio sam idu godine, nisam više ni mlad, otvorila mi se ta opcija, bio sam zadovoljan uslovima i odlučio sam da idem u Koreju”, kaže Vojnović koji je imao osnovna znanja o ovoj azijskoj zemlji.
“Znao sam da su tehnološki razvijena zemlja, osjeti se to i kada dođeš ovdje i kreneš da živiš. Dosta se koristi tehologija, sve je pokriveno kamerama, eto otkako sam ovdje nijednom me nije zaustavila policija, policiju i ne vidim nigdje. Druga je kultura, a najviše me iznenadilo što ne pričaju mnogo engleski jezik. Imam sreću što trener Ča Du-Ri priča engleski, a imam i prevodioca u klubu. Trener priča na korejskom, a prevodilac to prevodi na engleski. Međutim, u svlačionici nekako ne možeš previše ni da se zbližiš pošto samo dvojica pričaju engleski, ostali samo po koju riječ, koliko ja znam korejskog, toliko i oni engleskog”.
U Hvaseongu nema mnogo stranaca, ili bar različitih nacionalnosti. Ali tu je “brazilska kolonija”.
“Tu su četiri Brazilca, bio je i jedan Japanac. Dvojica Brazilaca su stigli otprilike kada ja i u Koreju,a ostali su tu duže i oni su se već navikli. Pozitivni su, sa njima uvijek dosta smijeha, zabavljaju se. Sa njima se češće družim, njih trojica pričau engleski, ovaj posljednji Demetrius živi prekoputa mene, došao je iz Grčke pa poznaje naš mentalitet, pa smo se uklopili dobro“, kaže Vojnović i nastavlja svoj “izvještaj” o Južnoj Koreji.
“Sve je sređeno, uređeno, na vrijeme, nema kašnjenja, isto je i sa finansijama. Život je dosta užurban, oni dosta rade, Koreja ima mnogo stanovnišva, ali susretljivi su i prijatni. Iako nema puno stranaca, navodno samo jedan posto u Koreji su stranci, vole vidjeti strance, kada te sretnu prijatni su i oni koji pričaju englesku priđu, pitaju odakle si, da li ti mogu pomoći. Dosta se odnose odgovorno prema poslu. I sam sam prilično odgovoran, ali i to je dobilo neku dodatnu dimenziju otkako sam tamo“, priznaje Vojnović.
Za razliku od Balkana gdje sve gori kada je u pitanju derbi, borba za titulu, pa i neko lokalno rivalstvo u Južnoj Koreji je sve drugačije i nema tog dodatnog pritiska sa tribina.
„Fudbal se dosta prati, i u prvoj i u drugoj ligi, fudbalere gledaju kao neke zvijezde, pogotovo one koji igraju u većim klubovima. Moj klub je nov, tek se formira baza navijača, ali vole fudbal i prate ga. Na utakmice se ide porodično, dolaze cijele porodice, muž, žena, dvoje djece sjednu u auto i idu na gostovanje svog kluba. Jako lijepo iskustvo što se toga tiče. Nema navijača kao kod nas, nema ekstremnih nekih, ultrasa. Uglavnom je to porodično navijanje, druženje. Kad pobijediš ili izgubiš, manje-više je isto, podrška je uvijek tu”.
Ipak, nije baš ni normalno da se poraz praktično ne doživljava.
“Nema negativnih stvari, ružnih riječi,ne vjerujem da je to iko doživio u Koreji. Trener je taj koji ima veliku ambiciju, on možda pravi dodatni pritisak i želi da izvuče maksimum od ekipe, ali brzo se to zaboravi. Mi smo na početku imali par poraza, dođem nezadovoljan na trening, tipa izgubili smo već četiri, pet utakmica, ali kod njih kad dođe nova sedmica to se zaboravlja. Eventualno taj dan i dan poslije se tuguje, raspravlja se o nekim situacijama, već ponedjeljak – to je nova sedmica, ide nova utakmica. Tako mi se u početku dešavalo, ja dođem na terning nezadovoljan zbog rezultata i vidim njima je to ok, oni nasmijani. I šta ćeš prihvatiš to. Zašto da se ja nerviram i ubacujem negativnu energiju, ako je njima OK?! Oni su tako navikli da rade. Ide nova utakmica i to je to”.
Kada je u pitanju sama liga Vojnović ističe da Korejanci ne mogu da se porede svojim talentom, tehnikom i fudbalskim znanjem sa nama, ali…
“Kvalitet fudbala je slabiji nego u BIH i Srbiji, ali dosta tehničkih i taktičkih stvari nadoknađuju fizikom, radom, trčanjem. Druga liga je fizički jako zahtjevna , puno trke, duela, promjena posjeda, tranzicije. Prva je malo bolja, kvalitetnija, ali generalno je i u njoj dosta trke, tranzicije… Taj neki manjak tehnike i taktike nadoknađuju sa više trke, više želje… Kod njih je svaka utakmica i trening ide se do krajnjih granica. Svaki trening rade maksimalno. I kada smo gubili, ja sam bio možda najnegativniji. Treninzi su malo naporniji, duže traju nego kod nas, ali sve je manje više slično kao svagdje u svijetu. Koristi se tehnologija, video analiza, kao i svagdje u svijetu, jedino eto možda malo druže traju treninzi“.
IZVOR: FACEBOOK/HWASEONG FC
Zanimljivo je da je trener Hvaseonga Ča Du-Ri, bivši korejski fudbaler za kojeg su čuli i ljubitelji najvažnije sporedne stvari na našim prostorima. Rođen je u Njemačkoj i u svojoj karijeri igrao je između ostalih za Bajer Leverkuzen, Ajntraht Frankfurt, Majnc, Koblenc, Frajburg i Seltik. Ča Du-Ri je ostavio traga i u južnokorejskoj reprezentaciji odigravši 75 utakmica, među kojima je i pobjeda 2:0 nad selekcijom Srbije i Crne Gore u prijateljskom meču odigranom prije dvije decenije.
“Imao sam baš sreću što je on trener. On je i jedan od razloga zbog kojih sam se odlučio da dođem tamo. Ča Du-Ri je svjetski čovjek, rođen u Njemačkoj, igrao je tamo dugo, igrao je i u Seltiku, dugogodišnji je reprezentativac, a poznaje naš mentalitet pošto je igrao sa dosta igrača sa naših prostora”, kaže Vojnović i dodaje:
“U Koblencu je bilo mislim čak 10 Balkanaca. Igrao je sa Maletom (Darko Maletić, op.a.), Draganom Bogavcem, Branimirom Bajićem, Markom Lomićem… Pomenemo ih ponekad u razgovoru. Rekao mi je ‘U Koblencu je bilo 10 Balkanaca, to nije dobro’, i poslije toga se smijao”.
Ipak, njegova “istorija” sa Balkancima je pozitivna, a to je vrlo značajno i sada kada je Ča Du-Ri uplovio u trenerske vode.
