Ogroman je broj pacijenata i sve su lokalizacije zastuplјene. Nekada je kod muškaraca najčešći bio rak pluća, debelog crijeva i prostate. Kod žena rak jajnika, dojke, nešto od ginekoloških tumora. Danas se ne može brojem izdvojiti više nijedan tumor da prednjači. Epidemija je tih bolesti, ne samo kod nas, nego i u regiji i šire”, rekao je za “Kozarski vjesnik” internista-onkolog Boris Vujanović.“
Povodom Svjetskog dana borbe protiv karcinoma, 4. februara, svake godine šalјe se poruka o važnosti prevencije. Ima li ikakvih ohrabrujućih pokazatelјa i da li je svijest o prevenciji i dalјe niska?
– Nažalost, nemamo ohrabrujućih podataka u smislu broja obolјelih i broja novootkrivenih tumora. Sve je u porastu. Čak više ne možemo izdvojiti neke posebne lokalizacije pa da kažemo, evo, tog tumora je najviše. Sve su lokalizacije u porastu. I dobne skupine nisu više isklјučive kao što su nekad bile. Javlјaju se sve mlađi pacijenti sa malignim obolјenjima. Tako da nije baš optimistično stanje, pogotovo na ovom našem kraju. Nema opštine iz koje nema ogroman broj obolјelih, što je zasigurno tema za neku analizu i studiju. Koliko znam, to još uvijek nije urađeno od završetka poslјednjeg rata, a bilo bi vrlo značajno.
Možeteli navesti koji oblici raka su najčešći kod muškaracai žena?
– Ne, u praksi su sve lokalizacije zastuplјene. Ono kako sam i ja učio nekada, nažalost, više nije tako. Ogroman je broj pacijenata. Danas se ne može brojem izdvojiti više nijedan tumor kao da je suvereno na prvom mjestu. Epidemija je tih bolesti, ne samo kod nas, nego i u regiji i šire. Sigurno da je napredak u medicini i dijagnostici pomogao da se otkrije sve veći broj malignih obolјenja, i to što prije, i da se pacijent javi lјekaru, a to je veliki napredak u odnosu na prošlost. Broj obolјelih je u ogromnom porastu.
U praksi ste se susretali sa pacijentima kojima ste sigurno, nakon uspješnog otklanjanja tumora, davali savjete koji podrazumijevaju i korjenite životne promjene. Koliko su lјudi spremni da uvedu takve promjene?
– Kao i u svemu drugom, naš narod nije baš specifičan po tome da poštuje preporuke lјekara, naprotiv, ali ima i značajan broj stvarno disciplinovanih pacijenata i oni su uvijek u prednosti, pogotovo ako se liječenje završi. Treba da dolaze na kontrole i da usvoje određen stil života koji podrazumijeva, kao što ste rekli, korjenite promjene. Sigurno su nedisciplinovani u velikoj prednosti za povrat bolesti, ali ipak je to manji broj nego oni koji poštuju pravila kako bi trebalo da žive, šta bi trebalo da rade, šta da jedu i sve ostalo.
Šta je presudnije kod obolijevanja od karcinoma – genetika ili neki spolјni faktori?
– Danas se liječenje tih bolesti sve više zasniva na genetici. Svaka maligna bolest nastaje mutacijom određenog gena. Nismo sigurni za sve bolesti šta je to što utiče da se neki gen promijeni. Sigurno da dolazi do mutacije gena, što dalјe dovodi do mutacije ćelija, koje se razmnožavaju kako ne treba i to dovodi do pojave tumora. Još uvijek je to predmet istraživanja, ali postoji ogroman broj faktora za koje je dokazano da u značajnoj mjeri doprinose nastanku malignog obolјenja. Znamo da pušenje doprinosi nastanku određenog karcinoma pluća, kao što znamo da HPV virus doprinosi nastanku određenih ginekoloških tumora. To su dokazani faktori i onda treba da se radi na prevenciji, prekidu pušenja ili još bolјe da se uopšte ne započinje, takođe da se daju HPV vakcine što više, što većoj populaciji. Ono što je predmet razmatranja je koja je to starosna dob, odnosno kad bi se trebalo započeti sa HPV vakcinom. Po meni, što prije. Što mlađa populacija, to je bolјe. Ali nisam jedino zadovolјan sa generalnom prevencijom kako je radimo u državi. To sigurno nije dobro. Mislim da može više i bolјe.
Čime ste nezadovolјni?
– Kad sam bio srednjoškolac, mi smo imali redovna predavanja na temu problema pušenja i uzimanja narkotika. Do te mjere smo imali ta predavanja, da nam je već bilo dosadno slušati. Danas je to u daleko manjoj mjeri, negdje čak nikako. Mišlјenja sam da sve potiče iz porodice, predškolski uzrast, škola, ako se tu zakasni, poslije je teže popraviti i mlade izvesti na pravi put. Nažalost, živimo u sredinama gdje nemamo puno toga da ponudimo mladoj populaciji. Puno toga se može uraditi, da se jednostavno odvrati pažnja od nezdravog života koji sigurno u značajnoj mjeri dovodi do nastanka malignih obolјenja.
Koliko na našim prostorima možemo da pratimo savremene trendove u medicini? Znamo da je finansijski faktor često ograničavajući.
– Kao lјekar koji radi u zdravstvenom sistemu Republike Srpske, s jedne strane sam zahvalan, jer veliki broj savremenih lijekova koji se daju svugdje u svijetu, imamo i mi zahvalјujući Ministarstvu zdravlјa RS. To su prilično skupi lijekovi. S druge strane, nezadovolјan sam trenutnim stanjem naše regionalne bolnice koja je u lošem stanju već preveliki broj godina. Moram priznati da sadašnje rukovodstvo stvarno daje sve od sebe i vide se neke promjene koje nisu male, ali je dalek put do korjenitih promjena. Džaba ako imate najsavremeniji lijek, a nemate adekvatne uslove da date adekvatnu terapiju. Ako izlјečimo tijelo, a narušimo dušu, nismo napravili ništa. Dobro je kad imate mogućnost da u lijepim uslovima pokušate da pomognete nekome. Nedavno smo imali našu mladu sugrađanku za koju se prikuplјa novac. Ona je bila oduševlјena uslugom i nama, ali znamo da to može puno bolјe i kvalitetnije. Trebamo malo bolјe uslove i to je najveći kamen spoticanja. Džaba vam najmoderniji lijek, ako imate problem kad, kako, gdje da ga date. Liječenje podrazumijeva sve: počinje od lijepe riječi, a završava davanjem lijeka.
foto Pixabay
Jednom prilikom ste rekli da prevencija treba da bude efikasna, a ne birokratska. Da nam malo to pojasnite!
– Nažalost živimo u vremenu gdje je puno više birokratije nego efikasnosti. Kao jedan od najiskusnijih lјekara, najviše vremena potrošim na papirologiju. Uprkos svoj tehnološkoj modernizaciji, ispalo je da puno više vremena gubimo na te stvari, što je pogubno. Svjestan sam problema i u porodičnoj medicini, gdje se isto susreću s tim, svjestan sam i problema na koje pacijenti nailaze u susretu s nama. Masu puta imamo problem za koji niko nije kriv, ali ga je teško riješiti. Nekako sam utiska da više treba da se zadovolјi forma, a poenta je da se bavimo suštinom. Najmanje vremena treba da gubimo na papirologiju, a da što više vremena posvetimo liječenju pacijenta.
Šta biste preporučili našim građanima, šta je to što oni mogu da učine sami za sebe? Znamo da ne treba čekati da boli.
– Pojednostaviću: svi znamo šta je to šećerna bolest ili dijabetes. Ona traži adekvatan stil života i adekvatnu ishranu. Problem dijabetesa je kada se to ne poštuje, kada terapija nije adekvatna. Onda je broj komplikacija veliki. Liječenje komplikacija je ekstremno skupo svuda u svijetu, pa i kod nas. U skandinavskim zemlјama komplikacije u liječenju dijabetesa su od 3 do 5%. Kod nas 95 odsto. Ljudi ne poštuju preporuke. Ima šećer, uzima terapiju, ali ne mijenja stil života. Uzimanje terapije bez promjene stila života ne daje nikakve rezultate. Naše društvo nije prebogato, a to košta jako puno novaca. Mi kao zdravstveni radnici svi imamo određena pravila po kojima treba da se ponašamo. U cijelom svijetu postoje pravila ponašanja i za pacijente. U većini evropskih zemalјa, ako imate šećernu bolest, a nastavili ste da jedete nezdravo i živite nezdravo, onda slјedeći put kad dođete kod lјekara, on kaže: ‘Okej, vi ne poštujete pravila igre. Nastavlјamo da vas liječimo, ali od tog momenta troškovi liječenja idu na vaš teret’. Zato oni imaju mali procenat komplikacija, automatski lјudi su zdraviji i jeftinije je za zdravstveni sistem. Mi treba da trošimo novac na ono što stvarno treba da se liječi, komplikacije za koje pacijent nije sam kriv. Kriva je bolest i razvoj događaja, a ne ono gdje sami kumujemo da pogoršamo svoje zdravlјe. Kod nas godinama postoji prevencija malignih i nezaraznih bolesti, ali efikasnost toga je jako mala zato što ne postoje obaveze i pravila za pacijenta.
Komentarisali ste da naši građani olako sami sebe liječe i posežu za kućnom apotekom. Nisu kompetentni, konsultuju se s Guglom umjesto da se obrate lјekaru. Da nam to prokomentarišete!
– Na našim prostorima to ide tako, uzmeš kafetin, jer je to rekla komšinica, komšija ili baka i deda. Nažalost, još uvijek se nismo pomjerili s tog nivoa. U onkologiji je toga još više, što djelimično možemo da razumijemo. Pacijent se hvata za slamku spasa. Kad se pacijent javi prekasno, a bolest se proširila, puno je teže to liječiti. Imamo mi mnogo uspješno izliječenih i takvih pacijenata, ali ogroman broj ne uspijemo izliječiti. Oni se hvataju za nekakvu alternativu, pitaju i nas, a ja jednostavno kažem da o tome ne znam ništa i da ne mogu da ih savjetujem s tim u vezi.
PREKO 80 ODSTO PACIJENATA NE ČITA OTPUSNO PISMO
– Dešavalo se da pacijent leži na bolničkom liječenju, dobije otpusno pismo na kome piše terapija koju treba da troši. Takođe pišu preporuke šta bi trebalo da se uradi za kontrolu, a navedeno je i kad je i kod koga kontrola. Međutim, preko 80 odsto pacijenata to apsolutno ne pročita. Važno je da pacijenti shvate da ne samo da imaju obaveze i pravila kojih bi se trebali pridržavati, nego i svijest da se drastično promijeni.
