Republika Srpska se posljednjih decenija suočava s demografskim padom koji nijedna vlast do sada nije uspjela zaustaviti.
Iako se pronatalitetna politika posljednjih godina sve češće ističe kao prioritet, broj rođenih i dalje opada, a prirodni priraštaj ostaje duboko negativan.
Prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, tokom 2025. godine u Srpskoj je rođeno 7.921 dijete, dok je umrlo 14.105 stanovnika. U poređenju s 2024. godinom, broj živorođenih manji je za 6,1 odsto, dok se smrtnost smanjila tek neznatno – za 0,7 odsto.
Demografski pad, međutim, nije nov. Ono što posebno upada u oči jeste činjenica da je oko 2000. godine u Republici Srpskoj rođeno znatno više djece nego danas, i to u periodu kada gotovo da nije bilo pronatalitetnih mjera. Uprkos tadašnjoj ekonomskoj nestabilnosti i poslijeratnim okolnostima, natalitet je bio viši nego u vremenu u kojem država danas formalno izdvaja sredstva za njegovo povećanje.
Ovaj paradoks otvara ključno pitanje: Zašto današnje mjere ne daju rezultate?
Sociolog Vladimir Vasić smatra da problem nije u izostanku mjera, već u njihovom karakteru i ograničenom dometu.
„Ne možemo reći da nema pronatalitetnih mjera u društvu, ali je problem što se takve mjere često završavaju na nekakvim ‘finansijskim injekcijama’ koje kratkoročno mogu biti efektne, ali nama kao društvu su potrebne dublje i strukturne reforme u tom pravcu. Jednokratne finansijske pomoći su kao terapija protiv bolova pacijentu kome se ne liječi uzrok bola.“
IZVOR: SHUTTERSTOCK/ANNA GRANT
Prema njegovim riječima, današnja pronatalitetna politika uglavnom se svodi na jednokratne ili kratkoročne isplate, bez rješavanja ključnih životnih pitanja mladih ljudi.
„Pojedincima nisu potrebne kratkoročne finansijske pomoći već je potrebno obezbijediti priliku za rad i zapošljavanje. Dakle, bez ozbiljnih promjena u strukturi zajednice teško da možemo govoriti o ozbiljnim efektima nekakvih pronatalitetnih politika koje se kod nas, čini mi se, donose deklarativno da se zadovolji forma. A demografija je, sve sem forme”, rekao je Vasić za Mondo.
Zašto se ranije rađalo više – bez mjera?
Uporedni pogled na period početka 2000-ih pokazuje da su se, uprkos nepostojanju institucionalnih pronatalitetnih programa, porodice češće odlučivale da imaju djecu. Sociolozi ovaj fenomen povezuju s drugačijim društvenim očekivanjima, stabilnijim obrascima zapošljavanja, lakšim rješavanjem stambenog pitanja i snažnijim osjećajem zajednice.
Danas, kako ističe Vasić, mladi ne izbjegavaju roditeljstvo zbog ličnih stavova, već zbog objektivnih okolnosti.
„Nemaju mladi ljudi otklon od roditeljstva niti bježe od te obaveze zbog nekih drugih, suštinskih razloga, lične prirode, već često na to utiču spoljni faktori kao što su ekonomske prilike u društvu, socijalna i politička nesigurnost, nepovoljni stambeni uslovi – enormno visoke cijene nekretnina.“
Vladimir VasićIZVOR: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA
Istovremeno, kako navodi, došlo je do promjena u vrijednosnom sistemu.
„Deklarativno, porodica je na prvom mjestu. Međutim, ako budemo potpuno iskreni, vidjećemo da prije porodice, kod nekih, u listi prioriteta su karijera, lično usavršavanje, profesija…“
Ko ima pravo na pomoć, a ko ostaje izvan sistema?
Državne mjere danas podrazumijevaju:
-500 KM jednokratne pomoći za opremu novorođenčeta,
-405 KM materinskog dodatka za nezaposlene porodilje tokom 12 mjeseci,
-750 KM mjesečno za nezaposlene roditelje sa četvoro i više djece,
-finansiranje vantjelesne oplodnje
-subvencije kamate kod kupovine prve nekretnine na kredit
-dječiji dodatak, ali uz stroge imovinske cenzuse (u praksi, ove mjere su dostupne uglavnom porodicama koje se nalaze u kategoriji teškog siromaštva, dok najveći broj mladih porodica, onih koje rade ali nemaju sigurnost, ostaje bez podrške)
Udruženje “Četiri plus” je još prije 10 godina tražilo izmjene ovih cenzusa tražeći da svako dijete ima pravo na dječiji dodatak bez obzira na imovinski status roditelja, ali ta inicijativa nije dobila zeleno svjetlo od vlasti.
Lokalne mjere: Više novca, isti rezultat
Veći gradovi, poput Banjaluke, uveli su dodatne pronatalitetne mjere. Grad isplaćuje novčanu pomoć: za prvorođeno i drugorođeno dijete 500 KM, za trećerođeno dijete 700 KM, dok se za četvrtorođeno i svako naredno dijete isplaćuje iznos od 2.000 KM. Grad takođe sufinansira vantjelesnu oplodnju, izdvaja subvencije za privatne vrtiće, obezbjeđuje besplatne udžbenike, prevoz za djecu iz višečlanih porodica. Ipak, ni ove mjere nisu dovele do preokreta. Broj rođenih i u Banjaluci se smanjuje.
U drugim, manjim gradovima i opštinama pronatalitetne mjere još su manje, a rezultati takođe poražavajući.
Revizija pronatalitetnih mjera iz 2022. godine dodatno potvrđuje da mjere jedinica lokalne samouprave nisu dale značajnije rezultate u podsticanju rađanja, te da nisu doprinijele demografskom oporavku.
IZVOR: SLAVEN PETKOVIĆ – MONDO
Vasić smatra da nam kao društvu generalno trebaju duboke sistemske promjene i reforme.
“One će, prije ili kasnije nastupiti, ali ti rezovi će biti bolni. Bez anestezije. Međutim, što više odlažemo tu operaciju to će ishod po pacijenta biti teži. Možda i fatalan. Problem demografije se ne rješava socijalno poželjnim narativom kako su nam djeca potrebna i kako su naša budućnost, to valjda znamo, trebaju nam konkretne mjere! Efikasna politika podrazumijeva sistemski pristup koji mijenja društvenu sredinum a ne samo novčano stimuliše pojedinca”, kaže Vasić i dodaje da se ovdje prioriteti slažu po principu političko partijskog, a ne opšte društvenog interesa, te da struku već odavno niko ništa ne pita.
Na kraju zaključuje da nas, ukoliko ovako nastavimo, uskoro neće biti.
“Za istoriju sto godina je trenutak. Za nas možda vječnost, ali ko još u ovoj „prokletoj avliji“ bilo šta gleda dugoročno? Odluke koje se ne donose danas, u budućnosti mogu biti katastrofalne”, poručio je Vasić.
Činjenica da se danas i uz brojne podsticaje bilježi pad nataliteta, jasno pokazuje da problem nije u iznosu novca, već u društvenom okviru.
Bez dugoročnih reformi koje podrazumijevaju sigurnost rada, rješavanje stambenog pitanja i stabilnu socijalnu politiku, pronatalitetne mjere u Republici Srpskoj ostaju samo forma bez suštine.
