U društvima u kojima se lojalnost pogrešno izjednačava sa poslušnošću, a kompetencija doživljava kao prijetnja, mobing ne nastaje slučajno. On postaje sistemski alat – tih, uporan i razarajući.
Kada se na rukovodeće pozicije postavljaju podobni, a ne sposobni, nastaje struktura u kojoj se moć održava kroz strah. U takvom sistemu stručni, savjesni i etični radnici često postaju meta. Ne zato što ne rade dobro, nego zato što rade previše dobro.
Kako nastaje mobing iz “podobnosti”?
Iz psihološke perspektive, osoba koja je postavljena na poziciju moći bez unutrašnjeg osjećaja kompetentnosti često razvija nesigurnost. Ta nesigurnost se brani kontrolom, omalovažavanjem i izolacijom onih koji je podsjećaju na sopstvene slabosti.
To nije konflikt. To je sistematsko narušavanje profesionalnog i ličnog integriteta.
Primjer iz prakse
Nazvaću je Ana (ime promijenjeno). Bila je izuzetno stručna, omiljena među kolegama i klijentima. Nakon promjene uprave, na čelo odjela dolazi osoba bez iskustva, ali sa „dobrim vezama“. U roku od nekoliko mjeseci, Ana dobija sve manje važnih zadataka. Sastanci se organizuju bez nje. Njeni projekti se pripisuju drugima.
Kada je pokušala razgovarati, rečeno joj je da je „preosjetljiva“ i da „nije timski igrač“. Ana je počela sumnjati u sebe. Razvila je nesanicu, anksioznost, osjećaj stezanja u grudima. Nije patila zato što nije bila sposobna – patila je jer je sistem bio nepravedan. Ono što je bilo ključno u terapiji jeste vraćanje unutrašnjeg kompasa: razlikovati realnu odgovornost od nametnute krivnje.
Zašto nezadovoljstvo raste?
Zato što ljudi intuitivno osjećaju nepravdu. A dugotrajna nepravda izaziva hronični stres. Kada osoba nema prostor da izrazi neslaganje, tijelo počinje govoriti: glavobolje, gastritis, pad imuniteta, emocionalna iscrpljenost.
Mobing ne razara samo pojedinca. On truje kolektiv. Stvara kulturu šutnje, cinizma i pasivne agresije. Najopasnije je što s vremenom postane „normalan“.
Kako se nositi s mobingom?
1. Imenujte ga.
Dokle god ga zovemo „teškim šefom“ ili „lošom atmosferom“, umanjujemo ozbiljnost problema.
2. Vodite evidenciju.
Bilježite datume, situacije, svjedoke. To vraća osjećaj kontrole i može biti važan korak ako se odlučite na formalnu zaštitu.
3. Ne internalizujte poruku.
Ako vas sistem pokušava uvjeriti da ste „problem“, važno je provjeriti realnost izvan tog zatvorenog kruga – kroz kolege od povjerenja, porodicu ili terapeuta.
4. Jačajte mrežu podrške.
Izolacija je osnovni alat mobinga. Povezanost je osnovni alat oporavka.
5. Procijenite cijenu ostanka.
Nekada je ostanak borba za pravdu. Nekada je odlazak čin samopoštovanja. Odluka nije kukavičluk – nego procjena vlastitog mentalnog zdravlja.
Još jedan primjer
Marko (ime promijenjeno), otac dvoje djece, godinama je šutio trpeći javna poniženja. Govorio je: „Moram izdržati zbog porodice.“ U jednom trenutku počeo je imati napade panike prije posla. Njegov sin ga je pitao: „Tata, zašto si stalno ljut?“ To pitanje je bilo prekretnica. Shvatio je da djecu ne štiti time što trpi – nego time što im pokazuje granice. Granica nije agresija. Granica je poruka: „Ovo nije prihvatljivo.“
Mobing u sistemima koji nagrađuju podobnost neće nestati sam od sebe. Ali svaki pojedinac može odlučiti da li će pristati na unutrašnje urušavanje.
Najveća šteta mobinga nije gubitak pozicije. To je gubitak dostojanstva. A dostojanstvo je temelj mentalnog zdravlja. Ako radno mjesto postane prostor straha, važno je zapitati se: da li je cijena ostanka veća od cijene promjene? Jer nijedna plata ne može nadoknaditi dugotrajno gaženje vlastite vrijednosti.
