Dvadeseti dan marta Srpska pravoslavna crkva posvećuje sjećanju na Svetih sedam sveštenomučenika hersonskih.
Vasilije, Jefrem, Evgenije, Elpidije, Agatodor, Eterije i Kapiton, svi oni su bili episkopi u Hersonu u razna vremena, i svi su postradali (jedini je Eterije umro mirno) od nevjernika, bilo od Jevreja ili Grka ili Skita.
Svi su oni odlazili u te zemlje kao misionari, poslati od jerusalimskog patrijarha da pronose jevanđelsku svjetlost. Svi su namučeni bili i postradali su radi svog Gospoda.
Vasilije je vaskrsao sina nekog kneza u Hersonu, što je ogorčilo Jevreje, pa su ga optužili. Bio je vezan za noge i vučen ulicama gradskim dok dušu nije ispustio. Jefrem je bio posječen mačem. Evgenije, Elpidije i Agatodor bili su bijeni štapovima i kamenjem dok duše svoje Bogu nisu predali. Eterije je poživio u vrijeme Konstantina Velikog, u slobodi i miru upravljao je crkvom, sagradio veliki hram u Hersonu, i skončao je mirno.
Kada je posljednji od njih, Kapiton, bio poslat za episkopa, potražili su divlji Skiti od njega znak, pa da vjeruju. I predložili su mu da uđe u ognjenu peć, pa ako ne izgori, oni će svi povjerovati u Hrista.
Sa toplom molitvom i nadom na Boga Kapiton je metnuo arhijerejski omofor na sebe i prekrstivši se ušao u zažarenu peć držeći i srce i misli svoje uzdignute k Bogu. I postojao je u plamenu oko jednog časa, i bez ikakve povrede, ni na tijelu, ni na odjelu, izašao zdrav.
Tada su svi povikali: jedan je Bog, Bog hrišćanski, veliki i silni, koji je sačuvao služitelja svog u ognjenoj peći! I krstio se cijeli grad i sva okolina. O ovome čudu pričalo se mnogo na Nikejskom saboru. I svi su proslavili Boga i pohvalili čvrstu veru svetog Kapitona. A Kapitonu se desilo da su ga na putu uhvatili na reci Dnjepru neznabožački Skiti i u reku utopili. Svi su postradali početkom 4. vijeka.
Tropar (glas 4):
Bože otaca naših, čini uvijek sa nama po Tvojoj krotosti, ne napuštaj nas Tvojom milošću, no njihovim molitvama u miru uredi život naš.
