Izbor zanimanja predstavlja jedno od prvih velikih životnih raskršća za mladu osobu i tu je uloga roditelja veoma važna, ali njihova briga ne smije da preraste u kontrolu i da oni nesvjesno biraju umjesto djece, izjavila je Srni psiholog i psihoterapeut Maja Savanović Zorić.
Zorićeva je naglasila da roditelji nerijetko i nesvjesno prenose vlastite ambicije ili neostvarene planove, vjerujući da time djeluju u najboljem interesu djeteta.
“Na našim prostorima odluke o školovanju često nose i porodičnu dimenziju, obilježenu očekivanjima, vrijednostima i strahovima. Roditelji tada, vođeni željom da zaštite dijete, nude rješenja koja smatraju sigurnim i perspektivnim”, navela je Zorićeva.
Dodala je da takav pristup može udaljiti dijete od vlastitih interesovanja i dovesti do izbora koji više odražava porodične nego lične potrebe.
Uloga roditelja kao podrške, a ne odlučioca
Zorićeva je istakla da odgovornost roditelja u toj fazi nije da donosi odluku umjesto djeteta već da ga vodi kroz proces upoznavanja vlastitih sposobnosti.
Ona je navela da djeca u periodu prelaska iz osnovne u srednju školu još nemaju jasno oblikovan profesionalni identitet i prirodno se oslanjaju na porodične stavove i zbog toga su uticaj roditelja i njihova podrška od presudnog značaja.
“Sigurno porodično okruženje omogućava djetetu da razmišlja, istražuje i preispituje vlastite izbore bez straha od odbacivanja. Razgovor, interesovanje i prisutnost daju osjećaj stabilnosti iz kojeg se lakše donose odluke”, rekla je Zorićeva.
Izbor kao pitanje identiteta i budućnosti
Pojasnila je da je pitanje upisa u srednju školu ili na fakultet mnogo više od odluke o obrazovanju i da se u njegovoj pozadini nalaze identitet, osjećaj lične vrijednosti i predstava o budućnosti.
Zorićeva je dodala da prelazak iz srednje škole na fakultet donosi drugačiju dinamiku jer tada postaje izraženija potreba za samostalnošću.
“Roditelji često osjećaju dodatnu odgovornost jer ovu odluku doživljavaju kao dugoročno presudnu. Upravo u tom odnosu između potrebe da se savjetuje i potrebe da se pusti, razvija se osjećaj lične odgovornosti kod mladih”, istakla je Zorićeva.
Granica između brige i kontrole
Ukazala je i da se pritisak javlja kada briga preraste u potrebu da se izbor kontroliše.
Prema njenim riječima, pravu mjeru nije lako pronaći, pogotovo kada se u obzir uzme nešto o čemu se rjeđe govori, a to je roditeljski strah da dijete neće napraviti dobar izbor, da će pogriješiti i time sebi otežati put, da ne vidi širu sliku.
“Unutrašnji nemir često stoji iza potrebe da se savjet pretvori u odluku i upravo tu se odvija najvažniji dio roditeljskog rada, ne prema djetetu, nego prema sebi”, navela je Zorićeva.
Zorićeva je napomenula da je porodični kontekst na ovim prostorima obilježen bliskošću i međusobnom povezanošću, što može biti snažan resurs, ali i izazov kada je potrebno napraviti prostor za individualne izbore.
