Smrt bliske osobe jedno je od najtežih iskustava za svaku porodicu. U razgovorima s roditelјima psihoterapeuti često susreću iste dileme – kada i kako djetetu reći da je neko umro, treba li ga uklјučiti u oproštaj i kako mu pomoći da prođe kroz proces žalovanja. O najčešćim pitanjima i stručnim preporukama razgovarali smo sa psihoterapeutom Draganom Savić Pešević.
• Smrt je tema od koje mnogi odrasli zaziru, a posebno kada su u pitanju djeca. Da li djecu uopšte treba uklјučivati u razgovore o smrti?
– Da. Jedna od najvećih zabluda je da dijete neće patiti ako ne zna šta se dogodilo. Dijete je dio porodičnog sistema i svaka promjena u jednom dijelu tog sistema utiče i na dijete. Ono možda neće znati činjenice, ali će gotovo uvijek osjetiti da se nešto veliko i bolno dešava. Ono opservira suze, osjećaj napetosti u kući, primjećuje odsutnost osobe koja je bila dio njegovog života. Kada mu ne damo objašnjenje, dijete ostaje samo sa svojim pretpostavkama. A dječija mašta je često mnogo strašnija od istine. Djeci nije potrebna zaštita od istine. Potrebna im je zaštita od usamlјenosti u istini.
• Kada je pravo vrijeme da se djetetu saopšti da je neko umro?
– Što prije. Naravno, uz dovolјno smirenosti i emocionalne regulacije da odrasla osoba može prenijeti informaciju jasno i nježno. Odugovlačenje najčešće služi odraslima, ne djeci. Kroz praksu sam primjetila da roditelјi često žele sačekati da dijete završi školu, da prođe rođendan, da se „ne uznemiri“. A upravo je povratak svakodnevnici zaštitni faktor u procesu žalovanja. Kada dijete osjeti da mu se nešto krije povjerenje počinje da se narušava. Važno je da dijete vijest čuje od osobe kojoj vjeruje, a ne od komšije, društvenih mreža ili slučajnog razgovora. Dijete se emocionalno reguliše kroz bliskost regulisanog drugog.
• Kako zapravo reći djetetu da je neko umro?
– Prije svega iskreno i jednostavno. Nekada roditelјi koriste izraze poput: „Otišao je na bolјe mjesto.“ „Zaspao je.“ „Napustio nas je.“ Ove rečenice odraslima zvuče nježno, ali djeci mogu biti zbunjujuće. Ako kažemo da je baka „zaspala“, dijete može razviti strah od spavanja. Ako kažemo da je djed „otišao“, dijete može čekati njegov povratak. Mnogo je korisnije reći: “Imam jednu veoma tužnu vijest. Djed je danas umro. To znači da njegovo tijelo više ne radi. Ne diše, ne može da govori i ne može da se vrati.” To jeste bolna rečenica. Ali bolna istina je manje štetna od zbunjujuće neistine.
• Kako djeca različitog uzrasta razumiju smrt?
– To je veoma važno pitanje. Djeca razumiju smrt u skladu sa razinom svog kognitivnog razvoja. Djeca predškolskog uzrasta za koje se veže magijsko razmišlјanje često ne razumiju da je smrt trajna. Ona mogu pitati: “Kad će se baka vratiti?” ili “Možemo li je posjetiti?” Ovdje jako treba biti pažlјiv jer se kod neke djece javlјa osjećaj krivice, pa imamo priliku da svjedočimo da je dijete uvjereno da je baka umrla jer dijete nije pojelo sav grašak. Djeca školskog uzrasta počinju razumijevati konačnost smrti, ali često razvijaju strah da će oni ili drugi volјeni lјudi umrijeti i neophodna im je podrška. Adolescenti smrt razumiju gotovo kao odrasli, ali emocije mogu pokazivati potpuno drugačije. Nekada djeluju hladno, povučeno ili čak nezainteresovano. To ne znači da ne tuguju. Ponekad upravo najtiše dijete nosi najveći teret.
• Da li dijete treba pripremati ako znamo da će bliska osoba uskoro umrijeti?
– Da. To je jedan od najtežih, ali i najvažnijih razgovora koje porodica može voditi. Ako je baka teško bolesna i lјekari procjenjuju da se približava kraj života, dijete zaslužuje informacije prilagođene svom uzrastu. Možemo reći: “Baka je veoma bolesna. Ljekari su pokušali da joj pomognu, ali njeno tijelo postaje sve slabije. Moguće je da će uskoro umrijeti.” Na taj način dijete ima priliku da se priprema, postavlјa pitanja, provodi vrijeme sa volјenom osobom i oprosti se. Mnoge odrasle osobe godinama kasnije ne žali samo zbog smrti bliske osobe. Žali zbog neizgovorenog „volim te“.
• Da li dijete treba da vidi umiruću osobu ili da se oprosti od nje?
– Ako dijete želi i ako je adekvatno pripremlјeno uglavnom da. Problem nije u tome što je dijete vidjelo bolesnu baku. Problem nastaje kada je vidi bez pripreme. Dijete treba unaprijed znati šta može očekivati: da osoba možda neće govoriti, da može izgledati drugačije, da može spavati, da može imati medicinsku opremu oko sebe. Djeca često mnogo bolјe podnose realnost nego što odrasli pretpostavlјaju.
• Jedna od najvećih dilema roditelјa jeste da li dijete treba voditi na sahranu. Šta vi mislite?
– Ne postoji univerzalan odgovor. Pitanje nije da li dijete treba ići. Pravo pitanje je: da li dijete ima izbor i podršku? Ako želi prisustvovati, treba mu objasniti: šta će se događati, ko će biti prisutan, zašto lјudi plaču, kako izgleda groblјe, šta znači spuštanje kovčega i slično. Veoma je važno da uz dijete bude jedna odrasla osoba koja neće imati ritualnu ulogu, nego će biti tu samo za njega. Ako mu postane previše teško, treba imati mogućnost da izađe.
• Zašto su rituali važni za djecu?
– Zato što pomažu da se nepojmlјivo pretvori u nešto što možemo razumjeti. Smrt je ogromna i apstraktna. Rituali daju strukturu haosu. Dijete može: nacrtati crtež za preminulu osobu, napisati pismo, staviti cvijet, zapaliti svijeću, odabrati fotografiju, podijeliti uspomenu. Kroz ritual dijete ne uči samo da je neko umro. Uči da lјubav može ostati prisutna, čak i kada osobe više nema.
• Kako izgleda dječije žalovanje?
– Vrlo često ne izgleda onako kako odrasli očekuju. Odrasli zamišlјaju dijete koje stalno plače. U stvarnosti dijete može: plakati pet minuta, zatim otići da se igra, pa ponovo postati tužno. To nije znak da mu nije stalo. Djeca tuguju u „lokvama“, dok odrasli prvo tuguju u „rijeci“, a kasnije u „valovima“. Ona ulaze i izlaze iz tuge, jer njihov psihološki sistem još nema kapacitet da dugo ostane u snažnoj emocionalnoj boli.
• Koje reakcije roditelјi često pogrešno tumače?
– Povlačenje, lјutnju, pad školskog uspjeha, probleme sa spavanjem, pojačanu potrebu za bliskošću, ponavlјanje istih pitanja, djeca često ne govore: “Tužan sam jer je umro djed. “Umjesto toga kažu: “Neću u školu.” ili “Spavaj sa mnom večeras.” Nјihovo ponašanje često govori ono što ne mogu izreći riječima.
• Šta je najveća greška koju odrasli prave kada je dijete u žalovanju?
– Pokušavaju ukloniti tugu. U praksi se često susrećem da roditelјi govore: „Nemoj plakati!“ „Budi jak!“ „Moraš nastaviti dalјe!“ „On ne bi želio da budeš tužan. “ A tuga nije problem koji treba riješiti. Tuga je proces koji treba proći. Djeci nije potreban neko ko će ih brzo izvući iz tuge. Potreban im je neko ko će ostati uz njih dok tuga traje.
• Šta biste savjetovali roditelјima koji se i sami bore sa gubitkom?
– Da sebi dozvole lјudskost. Djeci nije potreban savršen roditelј. Potreban im je autentičan roditelј. Dijete može vidjeti roditelјa kako plače i iz toga naučiti veoma važnu životnu lekciju: “Kada nekoga volimo, normalno je da nas boli kada ga izgubimo.”Roditelј takođe može reći: “Tužna sam jer mi nedostaje baka. Plačem zato što sam je mnogo volјela.”To nije opterećivanje djeteta.To je emocionalna pismenost.
• Kada bi trebalo potražiti stručnu pomoć?
– Ako tuga postaje sve intenzivnija umjesto da se postepeno mijenja kroz vrijeme. Ako dijete pokazuje: dugotrajnu bezvolјnost, ozbilјne poremećaje sna, izraženo povlačenje, samopovređivanje, stalnu preokupiranost smrću, gubitak interesa za gotovo sve aktivnosti. Tada je važno uklјučiti stručnjaka. Ne zato što dijete pogrešno tuguje. Nego zato što ne treba samo nositi teret koji je postao prevelik.
• Za kraj, koja je najvažnija poruka odraslima kada su u pitanju djeca i smrt?
– Djeca ne trebaju odrasle koji imaju sve odgovore.Trebaju odrasle koji imaju hrabrosti da ostanu prisutni pored teških pitanja. Kada dijete pita: “Hoćeš li i ti umrijeti?” ili “Gdje je sada baka?» nije najvažnije da pronađemo savršen odgovor. Najvažnije je da dijete osjeti: “Nisam sam sa svojim strahom.” Jer ono što najviše liječi nakon smrti nije objašnjenje. To je odnos. A dijete koje kroz gubitak prolazi uz toplinu, iskrenost i prisutnost odraslih ne uči samo šta je smrt. Uči nešto mnogo važnije, a to je da se i najveća bol može nositi kada je dijelimo sa nekim ko ostaje uz nas.
Izvor: kozarski.com
