Prije nego što je postao grad kakav danas poznajemo, Prijedor je nekada bio malena turska kasaba, zbijena, krivudava, sa čaršijom i džematima, potpuno okrenuta ka rijeci Sani koja ju je hranila. Trebalo je da se desi veliki požar 1882. godine, a potom i okupacija od strane Austro- Ugarske, pa da se Prijedor, korak po korak, pretvori u nešto sasvim drugačije. O preobražaju Prijedora kroz austrougarski period razgovarali smo sa čovjekom koji je istoriju Prijedora pretvorio u životno zanimanje, arheologom i hroničarem grada Milenkom Radivojcem, koga Prijedorčani zovu još i «enciklopedija koja hoda».
«Prije dolaska Austro-Ugarske, Prijedor je bio kasaba. Ipak, imao je nešto što su mu okolna mjesta zavidjela, povolјan geostrateški položaj. Ležao je na rijeci Sani, na jednakoj udalјenosti od Sanskog Mosta, Dubice i Novog Grada, po tridesetak kilometara od svakog. Ta pozicija ga je pretvorila u svojevrsni epicentar regije, pojačan plovnom rijekom kojom se roba mogla otpremati čak do Beograda, kažu neki izvori, i dalјe prema Crnom moru», kaže Radivojac.
Jedan detalј posebno slikovito dočarava život grada prije okupacije od strane Austro-Ugarske. Godine 1812. kada je jedan uticajni turski velikodostojnik zatvorio putne pravce prema Novom Gradu, Prijedor se našao na trasi takozvanog «Puta svile». Kako plovnim putem ni cestom nije bilo moguće proći, karavani su morali stizati lađama do Kostajnice, gdje je tada bila granica sa Napoleonovim carstvom. Te iste godine, prema pričanju, kroz Prijedor je prošlo oko stotinu hilјada konja, broj koji je gradu donio pravu privrednu eksploziju jer se prodavala rakija, jagnjad, prasad, sve što je bilo potrebno za tako veliku karavansku vrevu.
Prekretnicu je, ipak, donijela nesreća. Veliki požar 1882. godine progutao je dio kasabe, a prema pojedinim pretpostavkama o kojima Radivojac govori, ne isklјučuje se ni mogućnost da je vatra bila i nešto više od slučajnosti, prilika da se konačno riješe uske ulice i zbijeni čaršijski sklop. Austrija je već stigla u Bosnu 1878. godine, a 1901. godine donijela je i prvi urbanistički plan za grad. Od tog trenutka Prijedor prestaje da bude kasaba i počinje da se gradi kao savremeno naselјe uz rijeku.
Ono što je Austro-Ugarska ostavila iza sebe nije bila samo nova arhitektura, bila je to čitava infrastrukturna revolucija. Prugu je, doduše, još Turska planirala, sa ambicijom da poveže Istanbul i Beč. Ali tek je Austrija, nakon što je ugušen veliki bosansko- hercegovački ustanak (1875- 1878) i dobila dozvolu da okupira Bosnu, tu ideju sprovela u djelo. Najprije je izgrađena pruga do Novog Grada i Banje Luke, a potom produžena do Siska i Zagreba. Uz nju su nastale i dvije nove ceste, jedna prema Banjoj Luci, druga prema Sanskom Mostu i Klјuču, koje su gradili austrijski rudari.
Otvoren je i rudnik u Ljubiji, čiji je značaj bio takav da je 1916. godine u njemu radilo oko četiri hilјade radnika iz inostranstva,Rusa, Italijana, Čeha, dok su domaći lјudi bili malobrojni na tim poslovima. Sve to zajedno, pruga, ceste, rudnik, donijelo je gradu ekonomski prosperitet. Sa Austrougarima stiglo je i školstvo i sport.
Poseban simbol epohe je i takozvana «Radetića kula», sagrađena oko 1885. godine za grofa Rajca, čovjeka za kojeg Radivojac pretpostavlјa da je morao biti obavještajac, policajac ili oficir, sudeći po stražarnici koja je vidlјiva na starim fotografijama. Nakon Prvog svjetskog rata, grof je napustio ove krajeve.
«Kulu nije htio prodati Srbima iako je to zdanje želio kupiti Mile Radetić. Tada je jedan prijatelј porodice Radetić, inače musliman, otišao i kupio je kao za sebe, i tako se u to zdanje uselio trgovac Mile Radetić. Do kule je izgradio stambeni objekat u kojem je stanovao. Tu je podignuta i kuća njegovog drugog brata, na mjestu gdje se nekada nalazila prodavnica «Sana», koja je srušena, a sada se tu nalazi parking», pojašnjava Radivojac.
Dodaje da trenutno stanje «Radetića kule» ozbilјno zabrinjava. Ulazna kapija se već nagnula, krov je iskrivlјen, a strah je da bi jednog dana mogla i da se sruši.
Slično je i sa takozvanom «Čvrkinom kućom», danas zgradom SKUD-a «Dr Mladen Stojanović», koja je pripadala trgovcu Lazaru Stjepanoviću, zvanom Čvrko.
«Zanimlјiv je bio taj Čvrko. Pred svaku školsku godinu obilazio je okolinu gimnazije, i prvom djetetu na koje bi naišao poželio bi dobar dan, a potom bi ga odveo u knjižaru i kupio mu sav pribor za školu. Čvrko je bio i uspješan proizvođač jaja i živine, toliko da je jednom, prema priči, otputovao čak do Londona da vidi kome to zapravo prodaje robu, iako nije znao ni riječ engleskog jezika», kaže Radivojac.
Jedna od najzanimlјivijih priča tiče se zgrade današnjeg Kina «Kozara». Sagradili su je, krajem devetnaestog i početkom dvadesetog vijeka, češki doselјenici zajedno sa trapistima iz Banje Luke, koji su namjeravali da prošire svoj red i u ovom kraju. Zamišlјena kao hotel za trgovce koji su prolazili kroz grad, zgrada je isprva bila najimpozantnija u Prijedoru. Imala je restoran i veliku salu u kojoj su se odvijala sva važnija kulturna i društvena dešavanja. Međutim, mjesni srpski trgovci, tada u većini, odlučili su da hotel bojkotuju. Pomogli su lokalnom čovjeku, poznatom kao Čvorak, da otvori manji hotel u zgradi koju i danas Prijedorčani zovu Dom oficira. Strane trgovce ubijedili su da će poslovati sa njima samo ako odsjednu kod Čvorka, a ne u trapističkom hotelu. Posao je polako propadao, a trapisti su na kraju zgradu prodali, ne srpskim trgovcima kojima nisu htjeli da je ustupe, već jednom mlinaru koji je došao u Banju Luku po brašno. Ovaj objekat danas pripada Srpskoj pravoslavnoj crkvenoj opštini Prijedor.
Kroz istoriju je Kino «Kozara» nosilo nekoliko imena «Balkan“, «Prijedor», «Moskva», da bi sredinom pedesetih godina prošlog vijeka postao bioskop, funkciju koju, s prekidima, obavlјa i danas.
«Iz perioda Austro- Ugarske na području Prijedora sagrađeno je i nekoliko sakralnih objekata. Zapravo, zgrada muzeja je za vrijeme Austro- Ugarske urađena kao škola i bila je u funkciji škole sve do 1983. godine, kada je u ovaj objekat uselio muzej. Zatim, objekat Crkve Svete Trojice je takođe rađen za vrijeme Austro-Ugarske,tačnije 1891, a 1896. i Rimokatolička crkva Svetog Josipa», dodaje Radivojac. U tom periodu, 1839. bila je izgrađena i Čaršijska džamija, čiju repliku imamo danas u glavnoj ulici.
Možda najbolnija priča iz austrougarskog perioda vezana je za takozvanu Želјezničku sekciju kod autobuske stanice, zgradu koju su, prema Radivojčevim riječima, gradili za smještaj stranih želјezničkih službenika, i to mašinovođa, konduktera, šefova stanica, uglavnom Belgijanaca, Nijemaca, Austrijanaca i Čeha, jer domaćeg kadra u to vrijeme nije bilo. Zgrada je imala osam prostranih stanova sa stropovima visokim četiri metra. Po tadašnjim, pa i današnjim mjerilima, luksuzan smještaj.
Vremenom su stranci otišli, broj školovanog osoblјa se smanjivao, a stanovi su pripali običnim radnicima bez sredstava da ih održavaju. Danas je zgrada, uprkos i dalјe impozantnom eksterijeru, u kritičnom stanju. Objekat je, ironično, jedan od svega pet spomenika u Prijedoru upisanih na listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, ali to mu, čini se, nije mnogo pomoglo.
Sanacija starih objekata, objašnjava Radivojac, skuplјa je od izgradnje novih zgrada, jer zahtijeva stručnjake za konzervaciju kojih je sve manje, kao i pažlјivo korištenje originalnih materijala.
Na pitanje ko bi trebalo da finansira obnovu ovakvih zdanja, on ima jasan odgovor.
„Formalno, obnovom bi trebalo da se bavi Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika u Sarajevu, uspostavlјena 2001. godine na osnovu Aneksa 8 Dejtonskog mirovnog sporazuma. Ona bi trebalo da izradi planove sanacije, dok bi entitetsko ministarstvo kulture trebalo da ih finansira. Svi sakralni objekti, znači sve crkve, sve džamije, sve kapele, kapelice, pa čak i mjesta gdje su bile porušene neke od sakralnih objekata, svrstani su kao nacionalno dobro BiH. Mi u Prijedoru imamo pet takvih objekata: Čaršijsku džamiju i mjesto ostataka džamije u Starom gradu. Ona je obnovlјena, međutim nije zvanično otvorena, tako da se još uvijek ne smatra nacionalnim spomenikom, nego mjestom ostataka te džamije. Zatim, tu je crkva brvnara u Marićkoj, crkva brvnara u Jelićkoj i zgrada bivše Želјezničke sekcije, jedan od najlјepših objekata iz austrijskog perioda. Zaboravili smo ga iz prostog razloga što je preko puta, odnosno uz njega, urađen niz malih kafanica, ćevabdžinica, tako da su ga potpuno zatvorili», kaže Radivojac.
Dok je još radio u Muzeju Kozare, Radivojac je pokušavao u više navrata da pomogne stanarima u mnogim kontaktima kako bi došlo do obnove zgrade Želјezničke sekcije.
«Obraćali su se tadašnjoj lokalnoj upravi, zatim austrijskoj ambasadi u Sarajevu, pa čak i austrijskoj vladi u Beču. Svuda su naišli na zatvorena vrata. Pričalo se svojevremeno i da se Austrija navodno obavezala da će stotinu godina održavati zgrade koje je sama sagradila na ovim prostorima, ali niko to zvanično nikada nije potvrdio, jer ne postoji nijedan pisani dokument koji bi to dokazao», kaže on. Jedina satisfakcija je činjenica da se objekat našao na listi nacionalnih spomenika. I ništa više. A kiša i obijeni malter to ne uzimaju u obzir.
Komentarišući današnji izgled Prijedora u urbanističkom smislu, Radivojac ističe da najviše žali za parkovima kojih više nema. Prostor koji se danas proteže od Mladenove kuće, preko zgrade Elektrodistribucije i Ekonomske škole do muzeja, bio je nekada ogroman park u gotskom stilu, sa stazama, platanima i kestenjem, sličan poznatim parkovima u Varaždinu. Opstao je sve do 1942. godine, kada je grad bio opkolјen partizanskim snagama, a mještani, bez drugog izvora ogrijeva, posjekli su gotovo sve drveće.
«Prijedoru ne treba toliko betona. Zabrinut sam i za zelenu površinu između crkve Svetog proroka Ilije i Doma za starija lica na Urijama. Kad prolazim tuda svaki put posmatram taj prostor i pitam se koliko će još dugo opstati prije nego što na njoj nešto nikne. Ni glavna ulica, uređena 2007. godine za vrijeme bivšeg gradonačelnika Marka Pavića i tada hvalјena kao uzor uređenja, prema njegovim riječima nije uspjela da zadrži originalnu viziju.
«Stroga pravila o boji roletni i izgledu trgovačkih izloga nisu nikada zaživjela sem prvih nekoliko godina», pojašnjava on.
Ipak, uprkos svemu, Radivojac ne bi mijenjao svoj grad ni za kakav drugi.
«Budućim generacijama poručujem da ne prolaze ulicama svoga grada ravnodušno. Zastanite, pitajte, više se interesujte za istoriju Prijedora», zaklјučio je Radivojac.
KAPETANOV KONAK
Radivojac je za potrebe jednog turističkog priručnika, projekta koji, kaže, nikada nije zaživio kako je trebalo, detalјno popisao graditelјsko naslјeđe grada, dijeleći ga na tursko, austrougarsko, međuratno i poslijeratno.
Iz turskog perioda ostao je tek poneki trag. Najznačajniji je bivši «Kapetanov konak», u kojem se danas nalazi Teniski klub «Dr Mladen Stojanović». Riječ je o zgradi u kojoj je stanovao poslјednji prijedorski kapetan, civilni i vojni zapovjednik grada. Nakon što je kapetanija ukinuta, a tvrđava porušena da bi se spriječili eventualni ustanci, objekat je prošao kroz niz namjena. Bio je ambulanta, đački dom, policijska stanica, a od 1972. do 1983. godine i Muzej Kozare. Radivojac s gorčinom pominje trenutak kada je neko, u ratu ili neposredno nakon njega, provalio čeonu fasadu tog najstarijeg gradskog objekta i unutra otvorio kafanu.
PRIJEDOR IMA PET NACIONALNIH SPOMENIKA POD ZAŠTITOM DRŽAVE
Kulturno-istorijsko naslјeđe predstavlјaju materijalna dobra i nematerijalne vrijednosti koje su nam ostavile prethodne generacije, i oni čuvaju identitet našeg naroda, odnosno svjedoče o njegovoj prošlosti. Zakonska regulativa koja reguliše ovu oblast je Zakon o kulturnim dobrima, koji je donesen 2022. godine. Institucija koja provodi ovaj zakon je Zavod za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog naslјeđa. Zavod je osnovan 1976. godine kao Regionalni, da bi 1995. godine prerastao u Republički. Svojim djelovanjem pokriva svu teritoriju RS, a nalazi se pod nadležnošću Ministarstva za obrazovanje i kulturu.
Najznačajnija institucija koja se bavi očuvanjem kulturnog naslјeđa države BiH je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH, formirana na osnovu Opšteg okvirnog sporazuma za mir, Aneksa 8 Dejtonskog sporazuma. U okviru nacionalnih spomenika su dvije crkve brvnare u Jelićkoj i Marićkoj, Čaršijska džamija, mjesto i pripadajući ostaci džamije u Starom gradu, te zgrada Želјezničke sekcije. Najznačajniji spomenik pod zaštitom Zavoda je Spomen-kompleks na Mrakovici, a na popisu zaštite je i «Radetića kula», te kuća porodice Lajić u Gornjoj Jutrogošti.
Izvor: kozarski.com