Ako ste pomislili da je Draško Stanivuković sa austrougarskim vodovodom iz 1970. godine dosegao istorijski plafon – prevarili ste se.
Gradonačelnik Banjaluke sada je otišao korak dalje. Toliko dalje da je odlučio da i kosovski zavjet pretvori u predmet. U rekvizit. U nešto što možeš da staviš knezu Lazaru u ruku.
Najavljujući spomenik knezu Lazaru, Stanivuković je poručio da će vladar u jednoj ruci držati mač, a da će u drugoj biti „kosovski zavjet“, usmjeren prema Kosovu i Metohiji. Prema dostupnim opisima spomenika, predviđen je i svitak sa kosovskim zavjetom i kletvom.
E sad – neko bi mogao da mu kaže da kosovski zavjet nije stvar koju je knez Lazar mogao da zgužva, savije i ponese pod miškom.
Kosovski zavjet nije dokument, nije povelja, nije papir, nije „svitak“ koji se uruči knezu Lazaru pa on onda njime maše prema Kosovu.
To je istorijski i duhovni pojam, jedna od ključnih odrednica srpskog nacionalnog identiteta i simbolički okvir koji je kroz vijekove vezivan za opredjeljenje kneza Lazara i kosovsku tradiciju.
Ali ko će se baviti nijansama kada je tu kamera?
Kod Draška sve mora da bude veliko, grandiozno i spektakularno. Spomenik 15 metara! Knez Lazar! Sveto Kosovo! Kosovski zavjet u ruci!
Ovo više nije običan lapsus. Ovo postaje poseban žanr.
Stanivuković je već jednom poslao Austro-Ugarsku u Titovu Jugoslaviju, kada je tvrdio da je monarhija gradila banjalučki vodovod 1970. godine. Austro-Ugarska je, istina, izgradila prvi vodovod u Banjaluci, ali 1908. godine.
Dakle, Franc Jozef je po Draškovoj vremenskoj mašini mogao da bude aktivan i pola vijeka nakon raspada carstva.
Ali ni to nije bilo dovoljno.
Onda je na red došao Antoan de Sent Egziperi.
Autor „Malog princa“, Francuz, književnik, novinar i pilot, u Draškovoj verziji istorije postao je – ruski pisac i filozof. Taj gaf je već izazvao javno ismijavanje i komentare na društvenim mrežama.
A sada je na red došao i knez Lazar.
Francuz postade Rus. Austro-Ugarska preživje sopstvenu državu. A kosovski zavjet postade predmet koji stane u šaku.
Čovjek bi rekao da Stanivuković istoriju ne uči nego je – improvizuje.
Malo Egziperi, malo Franc Jozef, malo knez Lazar, malo Kosovo i Metohija, sve začinjeno velikim riječima i još većim samopouzdanjem. Rezultat je politički marketing koji bi trebalo da ostavi utisak dubine, a često ostavlja utisak da je neko preskočio nekoliko časova osnovne škole.
I upravo je to najbizarnije.
Što se više pokušava predstaviti kao veliki poznavalac istorije, tradicije, kulture i identiteta, to više iskaču rupe u najosnovnijim činjenicama.
Nije problem pogriješiti.
Problem je kada pogrešno postane stil.
Možda će u njemu Njegoš biti francuski diplomata, Sveti Sava osnivač Austro-Ugarske, a Princip član gradske uprave.
Jer ako već pravimo istoriju po Draškovom receptu – neka bude grandiozno.
I, naravno, sa puno kamera.
Izvor: 365banjaluka.com
