Svako zabrinut za mir i budućnosti ovog prostora zna da u vezi sa ovom temom nije dovoljno pitati koliko je bilo optužnica ili presuda. Treba pitati u kojem dijelu BiH danas slobodno i nesmetano živi većina nekažnjenih ljudi koji su odgovorni za ratne zločine, kakav društveni status imaju i kako se to upisuje u svijesti mladih, istakao je u autorskoj kolumni pravnik Ognjen Tadić.
Kolumnu prenosimo u cijelost:
Kada takvu poruku primi mladi čovjek koji nikada nije doživio rat, onda poslijeratna politika proizvodi generaciju koja rat ne pamti, ali ga može idealizovati, a to je ono što najviše ugrožava mir i čega se svako razuman plaši.
U tom smislu posebno je signifikantna priča o “drugom poluvremenu”.
Ne zato što svaki Bošnjak želi novi rat. Ne želi. Ne zato što bošnjačka djeca kolektivno odrastaju sa željom da ubijaju Srbe ili Hrvate. Ne odrastaju.
Problem je mnogo suptilniji. Problem nastaje kada mlada generacija nasljeđuje politički narativ prema kojem su ratni ciljevi bili legitimni, da je rat završen prije nego što je trebalo i da je ono što nije ostvareno tada moguće ostvariti nekada kasnije.
Kada uz sve to istovremeno vidi da ljudi koji su te ciljeve u prethodnom ratu ostvarivali nasiljem i ratnim zločinima nad Srbima i Hrvatima nisu zbog toga izgubili slobodu, ugled i društveni autoritet, onda joj niko ne mora otvoreno reći da je zločin dozvoljen. Dovoljno je da nikada ne vidi njegovu cijenu. To je ono što mir čini ranjivim.
Ko se radi mira suočio sa prošlošću?
Percepcija je takva da su Srbi i Hrvati u BiH dio društva koji se nije suočio sa zločinima počinjenim nad Bošnjacima, dok su Bošnjaci dio društva u BiH koji, kada je riječ o ratnim zločinima, ima prihvatljiv stav.
Takva percepcija postoji uprkos činjenici da je broj srpskih žrtava u BiH, u odnosu na ukupan broj žrtava, procentualno proporcionalan udjelu Srba u stanovništvu BiH i istovremenoj činjenici da je broj presuda za zločine počinjene nad Srbima nesrazmjerno manji od broja presuda za zločine počinjene nad Bošnjacima.
Stvarnost je takva da se najjednostavnije može ilustrovati time da djeca većine pripadnika moje generacije koja danas odrastaju u Republici Srpskoj nikada u životu nisu srela niti vidjela ratnog zločinca, niti imaju priliku za takvo nešto.
Za njih su osobe optužene ili osuđene za ratne zločine pojedinci protiv kojih su vođeni ili se vode krivični postupci, odnosno ljudi kojima je za zločin izrečena presuda i nema ih u njihovoj ulici, zgradi ili naselju, niti u njihovim školama. Njihova sudbina nije društvena preporuka, niti je lično poželjna.
Slično je i sa Hrvatima. S druge strane, zbog sistematskog neprocesuiranja i nekažnjavanja ogromnog dijela ratnih zločina počinjenih nad Srbima i Hrvatima, djeca Bošnjaka pripadnika moje generacije odrastaju u sredinama u kojima ljudi koji su učestvovali u tim zločinima, ili su za njih ozbiljno sumnjičeni, mogu nesmetano živjeti.
I ne samo živjeti. Neki od njih su društveno ugledni, neki su lokalni autoriteti, a mnogi učestvuju u društvenom ili političkom životu. U pravilu govore mladima o ratu, a svoju ratnu biografiju predstavljaju kao dokaz patriotizma.
Nije valjda da postoji neko među Bošnjacima ko ozbiljno misli da pripadnici snaga pod komandom Alije Izetbegovića nisu činili zločine nad Srbima i Hrvatima – pucali snajperom na civile, neselektivno granatirali, ubijali ljude svih životnih dobi zbog njihove etničke pripadnosti, ubijali ratne zarobljenike, mučili civile i zarobljenike, silovali, palili kuće, rušili imovinu i slično?
Ako su zločini počinjeni, a jesu, pa gdje su presude i zašto žrtve i njihove porodice nikada nisu dobile punu pravdu? I tu dolazimo do pitanja koji dio društva se zapravo istinski suočio s ratnom prošlošću? To je pitanje koje je za budućnost mnogo važnije od svih naših beskrajnih rasprava o tome ko je čija žrtva, ko je čiji heroj i čija je istorijska interpretacija ispravna.
Da li je zdraviji dio društva u BiH onaj u kojem se zna da je čovjek koga se tereti za ratni zločin zbog toga završio u zatvoru, pobjegao pred procesuiranjem ili umro pod teretom optužnice i presude ili onaj u kojem se svakoga dana može sresti čovjek koji je u ratu učestvovao u zločinima, a koji je i tri decenije kasnije slobodan, društveno priznat i, u nekim slučajevima, upravo zbog svoje ratne prošlosti predstavlja autoritet?
Odgovor bi morao biti očigledan, ali u BiH nije.
Šta je društvena poruka?
Poslije rata u BiH razvijen je snažan međunarodni i domaći sistem krivičnog procesuiranja pripadnika srpskih vojnih i političkih struktura, a u značajnoj mjeri i pripadnika Hrvatskog vijeća odbrane. Brojni ljudi su optuženi, osuđeni, zatvarani, godinama bježali ili umrli prije konačnog završetka postupaka.
Može se raspravljati o pojedinim presudama, postupcima i političkim okolnostima u kojima su suđenja vođena, kao i o tome da li je pravda u pojedinim slučajevima bila selektivna, ali, sviđalo se to nekome ili ne, postoji jedna posljedica koju nije moguće zanemariti – teret optužbi za ratni zločin među Srbima i Hrvatima dobio je vidljivu težinu.
Dijete koje danas odrasta u Republici Srpskoj ili među Hrvatima u BiH, čak i kada njegova porodica ili dio zajednice određenu presudu smatra nepravednom, potpuno jasno zna da sudbina osobe osuđene za ratni zločin nije poželjan životni ishod. Kada osuđeni postane društveni izopštenik, društvo šalje jasnu poruku.
Kada optuženi čovjek godinama bježi od pravde, i to govori nešto. Međutim, kada čovjek koji je učestvovao u zločinu ostane slobodan, ugledan i zaštićen, kao što je mahom slučaj u vezi sa pripadnicima snaga koje su bile pod komandom Alije Izetbegovića, onda poruka postaje opasno drugačija. Tada se otvaraju pitanja da li je zločin bio zločin ili je možda bio opravdan? Možda je dovoljno biti na “našoj“ strani?
To je danas jedna od ključnih razlika između srpskog i hrvatskog dijela društva, sa jedne, i bošnjačkog dijela društva, sa
druge strane. Zato je licemjerno, ali i opasno, decenijama optuživati Srbe i Hrvate da nisu dovoljno raskrstili sa ratnim zločinima počinjenim nad Bošnjacima, dok se istovremeno previđa društveni položaj ljudi koji su u bošnjačkim sredinama ostali nekažnjeni za zločine nad Srbima i Hrvatima.
Ko snosi odgovornost za poruku koju ostavljamo mladima?
Na kraju se mora postaviti i pitanje odgovornosti. Ko će u slučaju nekog novog rata biti odgovoran za postupke neke grupe unutar vjerski radikalizovane generacije mladih muslimana Bošnjaka, koja ratne ciljeve bude doživljavala kao nastavak nedovršenog posla i koja istovremeno nije naučila osnovnu civilizacijsku lekciju da se za ratni zločin mora odgovarati?
Hoće li odgovornost biti samo na onima koji uzmu oružje ili će dio odgovornosti snositi i oni koji su decenijama omogućavali da se o zločinima počinjenim u ime njihovog kolektiva ćuti, da se relativizuju ili ostaju bez pravosudnog epiloga, pa time prethodnoj generaciji ostavili nekažnjeni zločin kao nasljeđe, a budućoj generaciji mogućnost da ga shvati kao dozvoljeno sredstvo nacionalnog ili vjerskog cilja?
To je pitanje koje treba postaviti danas, dok još postoji vrijeme da odgovor bude politički i pravosudni, a ne vojni, jer ako se rat desi i ponovo budu stradali Srbi i Hrvati, niko neće moći reći da nije znao gdje je počeo problem.
Počeo je u sudnici koja nije završila svoj posao, u dijelu društva koje nije osudilo već je prikrilo zločine nad Srbima i Hrvatima i u autoritetu koji je mladima pokazao da se za zločin može ostati nekažnjen.
Autor: RTRS
