Srpska pravoslavna crkva i vjernici danas obilježavaju dan posvećen Svetom Jevstatiju, drugom srpskom arhiepiskopu, Prepodobnom Romanu, Prepodobnom Rafailu Banatskom i Nerukotvorenoj ikoni Gospoda Isusa Hrista.

U ono vrijeme kada je Isus propovijedao Jevanđelje i iscjeljivao svaku bolest, živio je u gradu Edesi, na obali Eufrata, knez Avgar, prokažen gubom. On je čuo za Hrista, Iscjelitelja od svake muke i bolesti, pa je poslao živopisca Ananiju u Palestinu s pismom Hristu, u kojem je Avgar molio Gospoda da dođe u Edesu i da ga iscijeli od gube. U slučaju da Gospod ne može da dođe, naredio je knez Ananiji da naslika njegov lik i donese ga, vjerujući da će mu taj lik povratiti zdravlje. Gospod je odgovorio da ne može da dođe, jer se približavalo vrijeme njegovog stradanja uzeo je neki peškir, obrisao svoje lice i na njemu se upisao savršeno prečisti njegov lik.

Taj peškir predao je Gospod Ananiji s porukom da će se knez od njega iscijeliti, ali ne sasvim, zbog čega će mu kasnije poslati poslanika koji će ukloniti i ostatak njegove bolesti. Primivši peškir, knez Avgar ga je cjelivao i guba je spala sa njegovog tijela, ali je ostalo malo na licu. Apostol Tadej došao je kasnije Avgaru propovijedajući Jevanđelje, iscijelio ga potajno i krstio ga.

Tada je knez polupao idole koji su stajali pred kapijom grada, a nad kapijom je stavio onaj peškir s likom Hristovim, nalepljen na drvo, uokviren u zlatan ram i okićen biserima. Još je napisao knez ispod ikone na kapiji: „Hriste Bože, niko se neće postidjeti, ko se u Tebe nada“. Kasnije je jedan od Avgarovih praunuka obnovio idolopoklonstvo. I episkop tog grada došao je noću i zazidao onu ikonu nad kapijom. Vjekovi su od tada prošli.

U vrijeme cara Justinijana napao je persijski car Hozroj Edesu i grad je bio u velikom problemu. Desilo se tada da je episkop edeski Evlavije imao viđenje Presvete Bogorodice, koja mu je objavila tajnu o zazidanoj i zaboravljenoj ikoni. Ikona je pronađena i njenom silom persijska vojska je pobijeđena.

Sveti Jevstatije, drugi arhiepiskop srpski

Svetitelj Jevstatije II naslijedio je na arhiepiskopskom prestolu Svetog Jakova. Upravljao je srpskom crkvom od 1292. do 1309. godine. Jevstatije je bio strogi podvižnik i revnostan pastir u upravljanju crkvom. Za vrijeme arhiepiskopa Jevstatija II, kao i njegovih dvojice prethodnika, došlo je do naglog uspona i širenja srpske srednjovjekovne države. Godine 1282. osvojeno je Skoplje, gdje će se prenijeti prijestonica Srbije, oba Pologa, Ovče Polje, Zletovo, Pijenac, Kičevo i Debar. Na sjeveru je osvojeno Braničevo, Vidin 1290. godine. Godine 1299. u Solunu je proslavljena i svadba kralja Milutina i Simonide, ćerke vizantijskog cara Andronika II. Osvojene zemlje na sjeveru od Ohrida, Štipa i Prilepa date su srpskom kralju kao miraz. Srbija je bila jedna od najjačih i najbogatijih, srebrom, zlatom i hranom, zemalja Balkana i Evrope. Za njegovo vrijeme srpska crkva se uvećala za tri episkopije: Zvečansku, Limsku i Skopsku.

Obnovio je manastir Žiču, koji je bio razoren u napadu Kumana. Poživjevši bogougodno, mirno se upokojio u Gospodu 16. avgusta 1309. godine. Odmah po predstavljenju počeo je biti poštovan kao svetitelj. Crkva ga slavi 16. avgusta, po starom kalendaru.

Prepodobni Roman

Bio je veliki čudotvorac, njegove svete mošti počivaju u manastiru Svetog Romana, u lijepoj šumovitoj uvali na putu između Ražnja i Đunisa, nadomak Južne Morave. Živio je i radio 200 godina prije Nemanjića. Bio je veliki svetitelj i prosvjetitelj tog srpskoga kraja. Narod se kune u tom kraju: „Svetoga mi Romana“. I dan-danas tamo se iscjeljuju teški bolesnici, naročito oni koji imaju mentalne probleme.

Manastir Svetog Romana kod Đunisa podigao je sveti knez Lazar.

Tropar (glas 1):

Kao pustinjski žitelj i u tijelu Anđeo i čudotvorac, pokazao si se bogonosni oče naš Romane. Postom, bdenjem i molitvama, nebeske darove si primio, iscjeljujući bolesti onih koji ti sa vjerom dolaze. Slava Onome koji ti je dao snagu, koji te je proslavio i koji kroz tebe daruje svima iscjeljenje.

Prepodobni Rafailo Banatski

Bio je rodom Srbin, služio je u manastiru Hilandar. Ovaj manastir u to vrijeme imao je više svojih metoha po srpskim zemljama, među njima i jedan na području današnjeg Zrenjanina. U taj metoh je, po nekom manastirskom poslušanju, bratstvo Hilandara poslalo jeromonaha Rafaila. Tu je Sveti Rafailo nastavio da živi strogi podvižnički život, i to ne samo u vršenju naloženog manastirskog poslušanja, nego i u svim bogougodnim podvizima monaškog života, posebno u podvigu molitve i posta.

Živio je u maloj kolibi napravljenoj od obične trske, u kojoj je mirno preminuo. Za njegove mošti se među vjernicima proneo glas da su čudotvorne, zbog čega mnogo naroda dolazi na njegov grob. Sveti Rafailo Banatski je živio u 16. i 17. vijeku.

Autor: Srpskainfo

FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RINGIER