Nakon što je nedavno u rodnoj Velikoj Jasenici kod Bosanske Krupe održao promociju trilogije svojih romana o ljudima, emigrantskom iskustvu i vremenu u kojem živi, Rade Adamović, uspješni srpski i pariski privrednik iz oblasti građevinarstva, govori za Press o zavičaju, pisanju i Parizu…
koliko dugo će opstati lažna Evropska unija, zašto je tokom rata bilo teže biti Srbin u Francuskoj nego u rovu i šta su mu sljedeći planovi.
– Jasenica je moje selo koje je, kao u onoj narodnoj pjesmi, veće od Pariza. Ovdje sam jednom hrastovom gaju sa tridesetak stabala, starih preko 300 godina, lani posvetio istoimenu zbirku pjesama. A kako i ne bih kada su se tu krstili moj đed Markica i otac Todor. Kasnije sam ja tu krstio unučad, sina, snahu Francuskinju, a neki dan i dva unuka. Tu ću da vjenčavam sina i snahu Ruskinju, pa je iluzorno pričati šta mislim o mom selu, iako mi je tu u proteklom ratu nastradala sva imovina – kaže Adamović i dodaje da su mu na rodnoj grudi, ognjištu i đedovini, srce, koža i duša najpuniji.
Ugašena ognjišta
– Ovdje mi je sve. Jedino žalim što nema naroda. Po popisu stanovništva iz 1991. godine ovdje je živjelo 107 stanovnika, a sada samo tri porodice, odnosno šest ljudi starijih od 70 godina. Za manje od 10 godina neće ostati niko. Nažalost – ističe ovaj samouki pjesnik i pisac.
Kao ptica u kavezu!
O Adamovićevoj ljubavi prema zavičaju govori i priča “Kao ptica u kavezu” iz romana “Dva prazna groba”, gdje u jednom odlomku, poslije detaljnog sagledavanja kanadskih bukvi, zgrada, saobraćaja i mravinjaka ljudi na jednom bulevaru blizu Sene i Ajfelove kule, piše da mu je Pariza i života u njemu dosta, da je željan Podgrmeča, divljine i domovine.
– U Parizu se već odavno osjećam kao ptica u kavezu, kao zatvorena zvijer u zoološkom vrtu. Sve imam, svi kažu da mi je lijepo, ali osjećam da nemam ono što je zaista moje, ono što mi je dato rođenjem i što je ostalo u meni, u mom srcu i duši za čitav život. Nemam slobodno nebo, prostrane livade, duboke i guste šume. Nije Pariz za seljaka, niti kavez za gorštaka, a ja sam i jedno i drugo, seljak i gorštak – naveo je Rade.
S druge strane, i Pariz mu je mnogo dao. Tamo se ostvario kao privatni preduzetnik, neumorno je sticao ugled, a poslije se i penzionisao.
– Pariz mi je mnogo drag jer su mi tamo djeca, unuci, prijatelji, poznanici. Tamo, u Srpskom kulturnom centru, imao sam prvu promociju moja tri romana “On i ja”, “I ovdje i tamo” i “Dva prazna groba”… Zapravo, pored ostalog, pisao sam o Podgrmeču, srpskom narodu i posljednjem ratu koji sam teško doživio. Elem, bivša Jugoslavija, iz koje sam otišao sedamdesetih godina, bila je kuća za sve narode, ali svi su ostali i bez kuće i krova. Ništa nismo dobili, a sve smo izgubili. Dopustili smo NATO-u i lažnoj Evropi da nas razvale. Da mogu, prvo bih Evropu kaznio za zločin i genocid nad Jugom koja je za nju bila prava Evropa – tvrdi Adamović i s tim u vezi se pita zašto Srbi hrle u nešto što nema nikakvu budućnost.
– Oko 80 odsto Francuza nije za Evropu. Dovoljno je reći da su na referendumu prije pet-šest godina rekli ne EU. Međutim, politika je jača. Tu niko ne pita za volju naroda i to što prosječni Francuzi ne žele da slušaju Njemačku i Sjedinjenje Američke Države.
Dakle, to nije Evropa koju pamtimo i sumnjam da će izdržati još 10 godina – prognozira Rade i navodi da je biti Srbin u Francuskoj za vrijeme rata bilo teže i više je boljelo nego biti u rovu, čekati neprijatelja, pa čak i poginuti.
Život u tuđini
– Mogli smo samo da šaljemo humanitarnu pomoć… Zapravo, godinama smo se zbog tih lažnih informacija svjetske medijske propagandne mašinerije osjećali loše. Mediji su lagali i ocrnili Srbe da takvo mišljenje o nama manje-više vlada i danas. Iako se to po meni dugo neće promijeniti, moramo da se nadamo. Evo, ja sam preveo jednu svoju knjigu na francuski jezik pa se nadam da će to koliko-toliko situaciju poboljšati – napominje naš sagovornik.
Inače, pored toga što je predsjednik pariskog udruženja penzionera “Koridor” i Srpskog kulturno-prosvjetnog društva “Prosveta”, Adamović u Gradu svjetlosti već 11 godina vodi udruženje Krupljana iz Podgrmeča i priprema svoj četvrti roman o srpskom vojvodi Trivi Amelici.
– On je iz mog kraja. U tom smislu, tragam za dokumentima o Amelici i skupljam priče njegovih najbližih srodnika. Nadam se da ću to uskoro završiti kao još jedan od tragova naše istorije, kulture i tradicije – poručuje ovaj šezdesetsedmogodišnji iseljenik iz Velike Jasenice.
