Nije čudno što je moj komšo i ovih dana listao novine otpozada. Naime, na to “od unatraške” je osuđen jer se pozadi trenutno štampa najbolje što ima srpska nacija, pa tako i pisani mediji. Vrednije mu je, veli, da se nadahnjuje nedavnim atletičarskim rekordom Ivane Španović u skoku udalj nego da u novinama čita nebuloze glavnine ovdašnjih političara koji više od sedam metara ne mogu da bace ni kamenčić…
I apsolutno je u pravu. Na primjer, zašto bi njegova žena u špajzu, ispod primjeraka brižljivo spremljene zimnice, stavljala skrnavljujuće komade novina sa likovima, svakodnevnim neodgovornim izjavama i ispraznim frazama srpskih političkih kameleona i inih kurotresina?
– E zato ispod ajvara ide Nole, ispod krastavčića Bjelica, Bogdanović i Raduljica, a ispod pekmeza vaterpolisti. Slatko od dunja je za odbojkaše – nabraja komšo.
Misli se, podmetnula bi njegova supruga pod ajvar ili poda se i nekog političara, samo kada bi na prvim stranama novina bar jednom u tri mjeseca bio izvještaj o otvaranju fabrike sa hiljadama novih radnih mjesta. Dala bi, kako kaže komšo, i p…e kada bi gro najvećih lopova završio u zatvoru, a sa narodne i državne grbače bila skinuta podebela sindikalna, upravnoodboraška, agencijaška, poslanička, savjetnička, visokopredstavnička i ostala preplaćena dupeta.
O kako bi bilo lijepo kada bi svi moleri u starim dobrim napoleonskim kapicama od novina, umjesto tajkunskih vila, dvoraca i zgradurina, krečili nova porodilišta i radničke pogone, kada bi bake zavijale domaća jaja naslovnim stranama o riješenim aferama, povećanjima plata i penzija, hapšenjima masovnih ubica, vijestima da političari ponekad idu i pješke, da se smanjuju javni dugovi…
– Umotaću cijelu glavu u novine koje prve objave da smo na granicama zabranili uvoz hrvatskog sira sve dok nam ne puste mlijeko – obećava komšo iako zna da od toga nema ništa dok je ovakvih vođa.
Uostalom, s ovakvom štampom, koja je možda najrealnija društveno-političko-ekonomska slika društva, teško se može ubiti muva, a kamoli napraviti iole izdržljiv brodić koji ne bi prebrzo potonuo.
Najgrublje rečeno, današnje prve strane novina su na osnovu posljednjih decenija i plodova rada srpske “elite” dočekale da se njima, i pored povremenih bljeskova i uspona, ne može obrisati ni nešto u poljskom klozetu. Ipak, dobre su za potpalu ili onaj lijepi, pravedni zaborav.
