Izbjeglička epopeja s Bliskog istoka, direktna posljedica izvoza američke demokratije u pomenuta područja, dobija apokaliptične razmjere. Izbjeglice niko ne želi, EU bi da digne čeličnu ogradu poput Mađara, ali ih sramota. SAD, baš liči na njih – primiće između šest i devet hiljada. U toj tragičnoj ironiji Srbi su prigrlili tu rijeku tuge, što je sasvim logično, ličimo mi na taj nesrećni svijet, kao da smo braća koja su se našla poslije biblijskog lutanja po Sinajskoj gori. I nikakvo čudo što stradalnici iz Sirije i Avganistana ne žele da ostanu u gostoljubivoj Srbiji, ni Srbi ne bi ostali. Ovdje su ostali samo oni koji moraju, jer iz Srbije su otišli i pacovi koji iole drže do sebe.
Naša ljubav s ovim nesrećnicima posve je prirodna. Imamo slavnu prošlost i ponižavajuću budućnost. O našoj slavnoj prošlosti sve znamo, ali na teritoriji Iraka šest hiljada godina prije Hrista, ljudi su znali za točak, imali svoje pismo, škole, sisteme za navodnjavanje… Danas imaju SAD, Britaniju i EU koje ih bombarduju, a oni bi tamo, kod njih, kod prijatelja. Ispred njih diže se barijera imperijalne moći. Dejvid Kameron, premijer Ujedinjenog Kraljevstva, svirao je uzbunu, kao da se na kapijama bivše imperije pojavila horda Vikinga, a ne rijeka gladnih i bosih – njihovih ruku djelo. Mađarska ne podiže na granici samo žičanu, nego i drvenu ogradu, da bi zaštitila kakvoću nacije. S njima se do tančina slažu Austrijanci, Nijemci, Poljaci, ali to saopštavaju vještijim riječima.
Kod nas je plima ljubavi u izuzetnom porastu. Jedan ženski visoki funkcioner za nešto, imenom Brankica Janković, predlaže da izbjeglicama naselimo opustjela srpska sela!? Predsjednik Nikolić saopštava da emigrante nikako nećemo ostaviti na milost i nemilost zlehude sudbine, a premijer Vučić na tu temu pobrao je sve aplauze na nedavnom Bečkom samitu na tu temu. I naš duhovni kredo ne razlikuje se od emigrantskog. NATO i drugi su nas bombardovali, uništavali, ponižavali i još to traje, ali mi hoćemo u EU. Međutim, oni nas neće, baš kao i nesrećne emigrante.
Šta da radimo, velika je dilema? Nema druge, nego da tražimo savjet od našeg prijatelja Tonija Blera! Ako za emigrante nema nade, Evropa i SAD bi najradije da ih sve strpaju u onu hladnjaču otkrivenu na jednom sporednom putu u Austriji, mi smo u bitno povoljnijem položaju. Našli smo “Božju česticu spasa”: Postali smo spahiluk hrvatske i slovenačke privrede (naših istorijskih prijatelja), a MMF, stečajni upravnik Srbije, ne samo da razmišlja da nam dozvoli da povećamo plate i penzije, nego nam nalaže da napravimo novu seriju rasprodaje zaostale “porodične srebrenine” kao što su “Telekom”, EPS, “Galenika”, jedina nacionalna fabrika lijekova, “Dunav osiguranje”, jedinu preostalu nacionalnu osiguravajuću kuću, poljoprivredno zemljište… Neće valjda sve to da kupe Hrvati i Slovenci, što u skladu sa opštim trendovima ne bi bilo loše. Jer, kupili su ćirilicu, pa mogu i restlove našeg nasljeđa. Nema toga ko nas smije rastaviti od EU, MMF-a, Hrvatske i Slovenije.
