Mesud Hodžić (75), poznati potkozarski slikar i profesor likovne umjetnosti u penziji koji je povodom 50. godišnjice rada izložio svoja djela u Muzeju Kozare za Press RS otkriva kako su neke njegove kreacije završile kod bogatih svjetskih kolekcionara, o druženjima sa Mersadom Berberom kome je pomagao u izvlačenju čuvenih grafika, o legendi naive Milanu Sovilju, te da li je opravdana priča o Prijedoru kao gradu slikara.

– Mnoga moja djela su širom svijeta, od Njemačke, Holandije, Danske i Norveške, do Egipta, Velike Britanije i Amerike. Ne znam više ni sam gdje su a najviše mi je žao što ih nisam fotografisao pa da imam kakav takav trag. Uglavnom bolje im je svugdje nego u nekom mračnom kutku ateljea ili fundusu. Uostalom, Andrić je u osvrtu o Goji naveo da slika, sve dok ne izađe iz neke memle, kao da nije naslikana – prenosi Hodžić i prisjeća se studentskih dana na pedagoškoj likovnoj akademiji u Sarajevu koju je završio u klasi profesorke Nade Pivac.

– Tamo mi je i Mersad Berber bio profesor. Oboje su mi mnogo značili i od njih sam dosta naučio. Pošto sam godinu dana bio stariji od Berbera, zvao me je doktore. Često smo išli u njegov atelje na Džidžikovcu i zajedno izvlačili grafike. Dosta sam mu pomagao u njihovom kreiranju i povećavanju margina sa kolažima a on je to kasnije doslikavao i preuzimao. A što se tiče Nade Pivac imao sam ključ njenog ateljea na Čengić vili pa kad bi otišla mjesec dana u Italiju radio sam i dovršavao neke stvari što govori da nisam bio samo student već i njihov pomagač. Inače, Mersad i još neki su htjeli da postanem asistent na akademiji umjesto Mustafe Skopljaka ali to se nije ostvarilo – pamti Mesud.

Ovaj Prijedorčanin nikada nije slikao po narudžbi, već samo što se njemu dopada.

– Tako sam i mogao da eksperimentišem sa raznim tehnikama i temama. Pri svemu, bilo je važno da uvijek budem u kondiciji jer po meni talenat dolazi do izražaja sa redovnim radom. Takođe, za mojih 40 godina rada u prosvjeti bilo je nebrojeno đaka koji su po talentu trebali na akademiju pa su se, nažalost, izgubili. Eto jedna učenica koja je bila bolja od mene završila je za zubara – napominje ovaj umjetnik koji je ponosan sam na brojne đake koji postali akademski slikari na fakultetima u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu.

– Ipak, od slikanja se ne može komotno živjeti ako uz to nemate još neko zanimanje kao redovan izvor prihoda. I meni je otac govorio da je bolje biti lugar nego umjetnik, međutim slikarstvo je bilo i ostalo u mojoj duši. Čak u šali kažem da sam penzioner. Jer da sam slikar živio bih od toga kao što zidar živi od svoga zanata – ističe Hodžić i kaže da je pozitivno što u Prijedoru ima mnogo slikara sve dok u njemu vlada zdrava konkurencija a ne zavist.

– Tako mogu da uče jedni od drugih. Primjera radi, nekada je u visokoj renesansi na malom prostoru Firence bilo čak šest umjetnika najvećeg kalibra poput Mikelanđela, Leonarda, Ticijana… Mislim da su baš zbog toga nastojali da svaki ponaosob dođu do zraka i sunca i jedni od drugih “ukradu” ono najbolje –smatra naš sagovornik, koji je dobro poznavao lani preminulog Milana Sovilja, dobitnika nagrade za životno djelo od države Srbije u oblasti naivnog slikarstva.

– Prvo sam mislio da stari Milan kao samouki slikar i naivni umjetnik crpi snagu od sinova akademskih slikara, ali sam primijetio da oni crpe snagu od njega. Milan je i meni udijelio nekoliko odličnih savjeta o kompoziciji slike i bojama a to što je preminuo zapostavljen i u siromaštvu nije ništa novo. Gotovo svi slikari su koji su nešto značili živjeli su u bijedi i neshvaćeni u svom vremenu. I jeste, Milan je bio samouk i naivac, međutim kada bi došao na neku koloniju slikari su bili srećni što je tu. Svi su prekidali slikanje da bi gledali kako radi – pamti Mesud.

Njegove slike će nakon izložbe u Prijedoru, koja traje do 21. septembra, moći da pogledaju ljubitelji slikarstva u Gradišci, a Hodžić se nada da će ih izložiti i u Bihaću gdje je prije rata izlagao svoje grafike i ulja zajedno sa Berberom i Božidarom Jakacom iz Slovenije.

Damjanović: Emocije i najljepši lirizam!

Danka Damjanović, istoričar umjetnosti iz Banjaluke koja je priredila retrospektivu Mesudovog bogatog slikarskog opusa, kaže da se čini da je kod Hodžića neoekpresionizam ostavio naznačajniji trag.

– Slika je odraz njegove želje da izrazi emociju i to tako intenzivno da kroz njegova djela provejava najljepši lirizam. S tim u vezi, rekla bih da su sredine bliske našoj već zaokružile svoj likovni 20. vijek u smislu valorizacije i prezentacije što se kod nas ne nazire ni u naznakama. Ovo najprije zahvaljujući centralnim institucijama kulture i pojedincima u njima koji su najvećim dijelom ili gotovo sasvim lišeni profesionalnih ambicija ili okrenuti ličnoj afirmaciji. Pored nekolicine afirmisanih imena umjetnika, najčešće na strani, druga ostaju na margini, posebno ona iz provincija koje nisu provincije, ili sredina poput prijedorske čije je ukupno kreativno dovoljna za cijeli vijek – upozorava Damjanovićeva.

Press/Bojan REČEVIĆ