Srpska košarkaška reprezentacija pregazila je sve rivale u ubjedljivo najjačoj grupi Evrobasketa i kao najozbiljniji kandidat za zlato odjezdila na završnicu šampionata, na fudbalskom stadionu u francuskom Lilu. Manje-više znalo se da ekipa Aleksandra Đorđevića ima kvalitet, bez ustručavanja se pominjao napad na zlato, ali da će u prvih pet mečeva Srbi biti tako ubjedljivi, da će sa terena oduvati italijanske NBA zvijezde i bahate Špance, kontrolišući zbivanja na parketu u potpunosti, malo je ko očekivao. I stoga je optimizam naroda razumljiv, a zluradi smiješak se javlja pri pomisli na četvrtfinale sa Hrvatskom. Komšiju je najslađe pobijediti, a Srbi i Hrvati su mnogo više od običnih komšija.
I kako to uglavnom biva, na sve pozitivno što Srbi naprave u bilo kojoj oblasti, mora se staviti mrlja u režiji pojedinaca ili manjih organizovanih grupa. U sportu to obično urade idioti sa tribina, sa kojima sportisti nemaju nikakvih dodirnih tačaka, osim što moraju da udišu vazduh sa njima na relativno malom prostoru. Tako je bilo i u Berlinu. I dok se majicama sa likom Ratka Mladića i porukama da srpski general mora da bude oslobođen iz Haga, i može progledati kroz prste, jer, pravno gledano, Mladić trenutno nije osuđen ni zbog čega, likovi sa tribina koji su ponosno na leđima nosili natpis “nož, žica…”, očigledno imaju ozbiljnu promaju u svojim glavama.
Da razjasnimo, nije ovo priča o tome šta se dogodilo u Srebrenici, pravnoj kvalifikaciji zločina, sporenju brojkama, jednoj ili drugoj istini, političkim konotacijama, zloupotrebama i manipulacijama. Toga je previše i sve je dosad više puta ispričano. Ovdje je, pak, riječ o nečem drugom. O potrebi da se patriotizam i ljubav prema otadžbini pokazuju na potpuno pogrešan način.
Nisu idiotluci ove vrste, naravno, u ekskluzivnom vlasništvu Srba. Na Balkanu je bilo pregršt svastika, Šimunića, dronova, antisemitizama i ostalih budalaština, pa niko nema pravo da Srbe razapinje na stubu srama, osim samih – Srba. Ali, takav pristup i nije previše vidljiv. Sigurno je samo da od takvih anomalija, i od poricanja da je to anomalija, Tedosić i Raduljica danas, a sutra svaki srpski sportista neće imati nikakve koristi. Čak, naprotiv.
