Ništa ne može da bude tako strašno kao istina. Jedna takva strašna istina koja se događala u logoru Jasenovac u Hrvatskoj 1942. i 1943. godine, tema je filma čije je snimanje upravo završeno u Pančevu i Banatskom Novom Selu. Film prikazuje psihičko stanje koljača Žila Friganovića koji je, po vlastitom priznanju, opklade radi, za nekoliko sati zaklao 1100 nesrećnih Srba, a zatim i starca Vukašina čiji gaje nedokučivi mir – nenadano spriječio da kolje. Do tada, koljač je uživao u zločinima.
„U životu nikada nisam osjetio takvo blaženstvo – rekao je zločinac Ijekaru kome se ispovedio i zahvaljujući kome je istina izašla na vidjelo. A onda je ugledao Vukašina iz Klepaca, kod Čapljine, čija ga je smirenost izludila.
Gledajući i slušajući ga. u meni se najednom razbuktala želja da mu mir i spokojstvo razbijem najsvirepijim mučenjima i da u njegovim mukama. bolu i koprcanju povratim zanos. Izdvojio sam ga i stavio na jedan panj. Naredio sam mu da vikne: Živio poglavnik Pavelić. ako to ne kaže. da ću mu odsjeći uho. Vukašin je šutio. Otkinuo sam mu uho. Nije rekao ni riječi. Ponovo sam mu rekao da viče: Živio Pavelić. ili ću mu otkinuti i drugo uho. On je i dalje šutio: otkinuo sam mu i drugo uho. Viči: Živio Pavelić. ili ću ti otkinuti nos. A kad sam mu i po četvrti put zapovjedio da uzvikne: Živio Pavelić. ¡zaprijetio da ću mu nožem izvaditi srce iz grudi, on me pogledao, i uperivši pogled nekako kroz mene i preko mene u neizvjesnost polako i razgovijetno mi je dobacio: Radi ti. dijete, svoj posao!
Riječi starca Vukašina izbezumile su zločinca koji mu je zatim iskopao oči, raskomadao srce, preklao grlo od uha do uha i nogama ga šutnuo u jamu.
Ali starac Vukašin javljaće se uvijek, za sva vremena u glavi ovog zločinca nesagledivih razmjera. Kao kazna za njegova jeziva zlodjela. Ali, i dok je svijeta i vijeka, starac Vukašin biće u glavama svih zločinaca na kugli zemaljskoj. Zločin ne može nikada da se izbriše. Niti išta može da ga poništi – kaže režiser Milan Zarić.
Na prikupljanju podataka, pisanju scenarija, obilaženju terena po Hrvatskoj i sklapanju cijelog ovog jezivog mozaika bilo je potrebno gotovo dvije godine. Scenarista i reditelj Svetlana Petrov kaže da posao nije bio lak, posebno zbog teme koja ne ostavlja ravnodušnim nikoga.
Film je snimljen prema istinitim događajima i obrađuje psihičko stanje ustaškog koljača. Imali smo zaista težak zadatak svi. Da uđemo u glavu zločinca, da prikažemo taj njegov bolesni unutrašnji svijet da prikažemo svijet starca Vukašina koji je antipod svijetu ustaškog koljača, da složimo kockice u ovaj film koji če premijeru doživjeti početkom naredne godine – kaže Svetlana Petrov.
Cijela ekipa radila je srcem. Kako bi i mogla drugačije u ovoj priči koja predstavlja njeno veličanstvo istinu u susretu ovapločenja samog zla i samog dobra.
Glavne uloge povjerene su Predragu Koturu, Nenadu Herakoviću i Vladanujakovljeviću. Sjajno su ih ponijeli.
Pored njih, na terenu je radilo još tridesetak ljudi, računajući i statiste. Kako smo se uvjerili na licu mjesta radilo se punom parom, ali se i uživalo, posebno u specijalnim efektima kojih ima dosta u filmu, i uniformama koje su privukle mještane.
Nije bilo dana da se ne okupe znatiželjni i posmatraju snimanje. U Banatskom Novom Selu mještani su donosili kolače, rakiju, sokove, šta su imali, pokazujući svoja velika srca. Značilo nam je to u moru teških misli i scena prepunih krvi – priča Bojan Babin producent.
Ekipa filma bila je za malkice brža od prvih jesenjih kiša. Snimanje napolju završeno je bukvalno sa prvim kapima. Slijedi montaža i prepreme za premijeru i filmske festivale na kojima će se predstaviti publici.
Tematika, teška da teža ne može biti. Ali jedno je sigurno, pred istinom se ljudi uvijek poklone, ma koliko bila strašna i surova.
