Ove godine prvi put je objavljena cijela i necenzurisana knjiga Viktora Novaka “Magnum crimen”, koja govori o razvoju klerikalizma u Hrvatskoj, ali i o učešću katoličkog sveštenstva u strašnim zločinima nad Srbima u Drugom svjetskom ratu.
Zaslugom izdavačke kuće “Catena mundi” iz Beograda, koja stoji iza objavljivanja necenzurisanog “Magnum crimena”, predstavljamo čitaocima sadržaj izbačenih poglavlja i tragamo za odgovorom na pitanje – kome je objavljivanje tih dijelova i zašto zasmetalo?
Inače, integralno izdanje ove knjige izlazi neposredno nakon što je Narodna skupština RS usvojila deklaraciju o genocidu nad Srbima u NDH, ali i u vrijeme kada iz Vatikana stižu najave da će do kraja godine Alojzije Stepinac, zagrebački nadbiskup i kardinal, osuđen zbog saradnje s ustašama, biti proglašen svecem. Uz to, Sabor Srpske pravoslavne crkve odlučio je krajem maja ove godine da prihvati dijalog sa Rimokatoličkom crkvom povodom namjere da kanonizuje kardinala Alojzija Stepinca. Osim toga, u srpskoj javnosti nije rijetko mišljenje da je “Magnum crimen” ugledao svjetlo dana u novom izdanju baš u pravo vrijeme, kada je aktuelna i priča o spajanju pravoslavnih crkava i Rimokatoličke crkve.
Promocija u Banjaluci
Do kraja ove godine izdavači namjeravaju da predstave integralno izdanje “Magnum crimena” i u RS.
– Plan nam je da najkasnije do 20. decembra organizujemo promociju u Banjaluci, u Banskom dvoru. Knjiga u Republici Srpskoj može da se kupi samo u knjižari i galeriji “Riznica” po cijeni od 160 KM – rekao je Pressu Predrag Adamović, vlasnik ove knjižare, koja se nalazi u banjalučkom tržnom centru “Vidović”.
“Magnum crimen”, životno djelo akademika Viktora Novaka, etničkog Hrvata jugoslovenskog opredjeljenja, prvi put se pojavljuje necenzurisan, opremljen predgovorom Vasilija Krestića i pogovorom Milorada Ekmečića.
– Tri godine poslije rata, 1948, pojavilo se prvo, cenzurisano izdanje “Magnum crimena”. Intervencijom Vladimira Bakarića i Maksimilijana Maksa Baće iz teksta knjige izbačena su dva poglavlja: “Ecclesia militans ratuje s Tiršovom ideologijom” i “Libellus Accusations. Promemoria 1. X 1934. nadbiskupu koadjutoru Stepincu”. Odmah po izlasku, svjedoči autor, djelo je stavljeno na Indeks zabranjenih knjiga u Vatikanu, a zaslugom Udbe nikada nije štampana u cijelosti. Sad su prvi put dva pomenuta poglavlja uključena u integralni tekst knjige. Ispravljena je velika nepravda, u kojoj su učestvovali različiti zakulisni centri moći, a zainteresovani čitaoci napokon mogu da sagledaju cjelinu Novakovog poduhvata – rekao je izvršni direktor izdavačke kuće “Catena mundi”, Nikola Marinković, za Press.
Znali za zvjerstva
U predgovoru prvog izdanja “Magnum crimena”, 1948, Viktor Novak kaže da je građu sakupljao preko 40 godina.
– Vrijeme kada Novak počinje da se interesuje za klerikalizam poklapa se sa čuvenim “veleizdajničkim procesom” u Zagrebu, kada je Austrougarska pokušala da se obračuna sa srpskim političkim vođama. Sama ideja o uobličavanju knjige pada u vrijeme autorovog tamnovanja u logoru na Banjici, da bi 1943. godine, kada je Beograd brujao od vijesti o zločinima nad srpskim narodom u NDH, nepoznati agent Ustaške nadzorne službe, u izvještaju br. 20/1943. pomenuo knjigu tada još nejasnog naslova “Magnum crimen” – kažu iz “Catene mundi”.
Na osnovu fakata i sadržaja knjige Viktora Novaka, koju niko do sada nije uspio da ospori, dolazi se do zaključka da je Katolička crkva u Hrvatskoj aktivno radila na rasturanju ideje zajedništva naroda, da je podržavala ustaški režim, da su sveštenici bili učesnici zločina i, naravno, masovnog pokrštavanja Srba i Jevreja, te da je za kompletnu situaciju i strašna zvjerstva znao ne samo Alojzije Stepinac, već i sam papa i Vatikan.
Na udaru cenzure našlo se 14. i 15. poglavlje. Prvo cenzurisano poglavlje govori o sokolskim društvima. Sokoli su, jednim dijelom, vodili borbu za rušenje Austrougarske i stvaranje Jugoslavije, dok su se katolički klerikalci zalagali za održavanje Austrougarske monarhije. Postoje i svjedočanstva da su pojedini katolički sveštenici s oltara propovijedali protiv sokolstva i prijetili paklenim mukama onima koji stupe ili ostanu u sokolskoj organizaciji. Mnogi “sokoli” završili su u logoru Jasenovac, a rad ovih društava u komunističkoj Jugoslaviji bio je zabranjen. Umjesto Saveza sokola, komunisti su na nivou Jugoslavije stvorili Savez za tjelesno vaspitanje “Partizan”.
U 15. poglavlju objavljeno je veliko pismo don Frana Ivaniševića Alojziju Stepincu (Split, 1934. godine). Frane Ivanišević bio je hrvatski etnograf, političar i prosvjetitelj koji se zalagao za jedinstvo jugoslovenske države. U ovom pismu Ivanišević govori o dobrom položaju Katoličke crkve i sveštenstva u Beogradu, pa kaže: “Pripadnici katoličke crkve uživaju potpunu slobodu kao ni u jednom drugom mjestu”. I zato, Ivanišević ističe da “nema razloga da zauzimaju negativan stav prema drugoj crkvi”.
Kupovali i palili
Don Ivanišević navodi i interesantan primjer:
– Kakav duh provijava u nekojim redovima Katoličke crkve najbolje se opazilo prije godine 1930. kada se uvela jedinstvena jugoslovenska zastava. Prije toga vijale su se na javnim tornjevima dvije zastave, jedna plemenska, hrvatska, a druga državna, jugoslovenska. U nekojim crkvama opazilo se da je plemenska bila duga tri-četiri metra, dočim je ona državna dostizala do dva metra. To je očito dokaz demonstracije protiv državne zastave, tako da je morala više puta istupiti policija.
Biografija autora
Viktor Novak (1889-1977) je stekao visoko obrazovanje u Zagrebu i Rimu, a dugi niz godina bio je profesor Univerziteta u Beogradu, gdje je predavao predmete Opšta istorija srednjeg vijeka i Pomoćne istorijske nauke. Važio je za velikog latinistu i paleografa, a njegova bibliografija broji preko 500 jedinica. Novakovo glavno djelo je, naravno, “Magnum crimen: pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj”, koje je posvetio ”znanim i neznanim žrtvama klerofašizma”. Građu je sakupljao nekoliko decenija. Počeo je još kao učenik gimnazije, a nastavio kao član Austrijskog istorijskog instituta, Vatikanske paleografske škole i na kraju kao profesor univerziteta. Viktor Novak je došao do spoznaje da ustaški teror ni izdaleka ne bi dobio na zamahu i širini da ga nije raspaljivao rimokatolički klerikalizam, kasnije u NDH pretočen u klerofašizam. Takođe, on je zaključio da se onaj dio klerofašističkog aparata koji nije bio neposredno angažovan u zločinima ipak ideološki zalagao za fašistički režim.
On je istakao da Hrvati bez ikakvog razloga izazivaju borbu u jednoj državi, gdje im je potpuno garantovana sloboda vjeroispovijesti. Nakon ove rečenice nalazi se jedna koja je u prvom izdanju izbačena. Mi je prenosimo cijelu: “Gdje imamo uzoritog vladara iz narodne dinastije koja, iako nije pripadnik Katoličke crkve, ipak kao sin ove zemlje jednako plemenitim srcem osjeća za vjernike jedne i druge crkve, ono što svaki dan dokazuje ne samo riječima, nego i dobrotvornim djelima, pružajući iz svoje darežljive ruke obilne novčane potpore katoličkim crkvama i ustanovama”.
Ovako povoljna ocjena o kralju Aleksandru Karađorđeviću, izrečena samo osam dana prije atentata u Marselju, zasmetala je nekome ko je svemoćno uticao na konačnu verziju “Magnum crimena”, pa je ona izostavljena bez objašnjenja.
Stepinac je, prilikom susreta sa papom i izaslanikom predsjednika SAD Frenlina Ruzvelta u Rimu 1943. godine, pa i u Zagrebu, prema nekim navodima, izjavljivao da prijeti opasnost od srpske osvete nakon završetka rata, što bi uništilo Katoličku crkvu u Hrvatskoj. Zato ne čudi što su se klerikalci i ustaški funkcioneri spremali na odbranu od optužbi, kao i sakrivanje i uništavanje dokumenata.
Obračun sa knjigom planiran je čim se saznalo da se ona u Beogradu priprema. Ovo je zanimljiv i vjerovatno jedinstven primjer da je osuda jedne knjige pripremana davno prije nego što je napisana. U jugoslovenskom javnom mnjenju knjiga je doživjela neviđen uspjeh, ali tu treba uzeti u obzir i podatak da su oni koji su se plašili istine knjigu kupovali, u stvari, da bi je spaljivali, pa je ona brzo nestajala iz knjižara.
Poznati koljači
Iako je opširno govorio o klerikalizmu, pokušavajući da objasni, na određeni način, zašto je u NDH bilo monstruozno stanje i brutalan odnos prema Srbima-pravoslavcima, Viktor Novak je, detaljno i potkrijepljeno faktima, pisao i o samim zločinima. Poimenice opisujući zločine, Novak se osvrtao na učešće sveštenika i (ne)časnih sestara u pokrštavanju Srba, ubistvima i mnogim surovostima.
Neki svjedoci su isticali da su ustaše, kada su ubijale Srbe, vjerovale da čine “bogu ugodno djelo”. Jedan od najpoznatijih je slučaj fratra Srećka Perića iz samostana Gorica, koji se svojoj pastvi obratio u proljeće 1941. riječima: “Braćo Hrvati, idite i koljite sve Srbe, a najprije moju sestru koja je udata za Srbina. Kada završite posao, dođite k meni u crkvu, gdje ću vas ispovijediti, pa će vam svi grijesi biti oprošćeni”.
Fra Miroslav Majstorović Filipović bio je jedan od najpoznatijih koljača među katoličkim sveštenicima. Na poslijeratnim saslušanjima doktor Josip Riboli iz Zagreba, prema zapisniku iz 28. maja 1945. godine, izjavio je: “Od svih koljača Majstorović Filipović je bio najkrvoločniji. Masovno klanje i likvidiranje počinjao je obično uveče, nakon što bi obukao jedan zelenkasti kombinezon”.
Viktor Novak je smatrao i pisao da je uspostavljanjem NDH klerikalizam u Hrvatskoj stupio u “brak” s ustaškim pokretom i tako stvorio klerofašizam. Pavelićevu NDH tadašnje vođstvo Katoličke crkve u Hrvatskoj proglasilo je za Civitas dei, odnosno “božju državu”. Dok se cijelom zemljom pričalo o zločinima ustaša, pa i sveštenstva, mnogi stručnjaci smatraju nemogućim da Vatikan, koji inače “sve zna”, nije znao nešto ovakvo, ali i dodaju da papska država danas zna mnogo više nego što možemo da i pretpostavimo.
U svakom slučaju, čak i da čelni ljudi katoličkog klera nisu učestvovali u zločinima, a jesu, istina da su ćutali više se ne može poreći. Posebno nakon integralnog izdanja “Magnum crimena”.
