Uvidjevši da je ulaz besplatan, prošlog ponedjeljka uveče dvije srednjoškolke ušle su u banjalučku kino-salu. Nasmijane i raskomoćene sjele su u pretposljednji red i sa čipsom u rukama pitale mog komšu šta se emituje. Bez namjere da išta nagovještava, pružio im je svoju pozivnicu za premijeru dokumentarnog filma “Djeca” Denisa Bojića.
Ubrzo, svjetla su se pogasila, a “slučajne” djevojke su suzama zalijevale gotovo svaki sekund tog filma o tragediji četvoro preživjelih roditelja, koji su u odbrambeno-otadžbinskom ratu izgubili po troje djece, pripadnika Vojske Republike Srpske. Njihov čips ostao je nenačet. Takođe, ni ostali nisu krili suze. Nije bilo aplauza, čuo se samo glasan muk.
– Tek kada pokušate da se stavite u kožu majke koja je u jednom danu izgubila tri sina, vi onda možete da shvatite bol, patnju i besmisao beskonačnih ratova i klanja na ovim prostorima za ko zna kakve “naše” i tuđe interese – tvrdi komšo.
Zapravo, Bojićev dokumentarac može da bude novi kamen temeljac za ozbiljno, činjenično, studiozno i prije svega institucionalno građenje kulture sjećanja na srpske žrtve, na tragu Srđana, Mrđana i Mlađana iz Skenderove “Stojanke majke Knežopoljke”. O njima se, zbog poslovičnog nemara i površnosti, ne priča u svijetu ili je to nepoželjno, uprkos brojnim genocidima koje smo preživjeli tokom istorije.
– O tome govori podatak da šira javnost tek sada u ovom filmu, odnosno 20 godina poslije rata, saznaje koliku je cijenu za našu slobodu platilo 18 porodica koje su u ratu izgubile po troje djece u uniformi VRS – podsjeća komšo.
I apsolutno je u pravu kada tvrdi da su “Djeca” uvjerljiva opomena za prevazilaženje unutarsrpskih svađa, samoporicanja, podjela na patriote i izdajnike, nesloga i trvenja po svim linijama, koje nas suštinski i ciklično odvode u nova stradanja i sprečavaju da sa ove strane Drine gradimo jedan novi mit i stabilnu državu. Naime, ako ta srpska sabornost i vitalni nacionalni interesi i dalje ostanu na nivou sadašnjih iluzija, lijepih želja i lažnih predstava, ponoviće se tragika rata i one stare matrice “država daje topove, bogati volove, a siromašni sinove”, a neko će opet snimati ovakve filmove.
U građanskom ratu u BiH od 1992. do 1995. poginulo je više od 100.000 ljudi, od čega preko 35.000 Srba. Nestalo je više od 10.000 srpskih civila i poginulo 24.475 pripadnika Vojske RS. Svi oni bili su nečija djeca.
