I žene ubijaju, ali zločin ne ponavljaju!

“Tromo se vrijeme vuče, I ničeg novog nema, Danas sve ko juče, Sutra se isto sprema.”

Napisao je ovo na zidovima svoje tamnice Gavrilo Princip čekajući suđenje za atentat na austrougarskog prestolonasljednika Franca Ferdinanda. Njegovi stihovi najbolje opisuju život svih onih koji se nađu iza rešetaka bez obzira na to koliko dugo su već tamo i zbog kojih krivičnih djela su pritvoreni ili osuđeni.

I dok se iza nas zatvara teška željezna kapija, koja dijeli KPZ „Kula” u Istočnom Sarajevu od vanjskog svijeta, ne možemo, a da ne razmišljamo o tim stihovima i životu onih koji ga provode iza rešetaka. Kada kročite iza kapije, prvo što primijetite jeste neopisivi mir, kao da je vrijeme o kojem je Gavrilo pisao stalo već na prvom vašem koraku.

Uređena, pod konac podšišana trava, cvjetne aleje, uredne staze i pokoje drvo, u prvi mah daju osjećaj kao da šetate nekim parkom. Međutim, već nakon nekoliko koraka, uniformisani stražari, teške rešetke na prozorima okolnih zgrada i duga željezna ograda koja opasava KPZ, pokazuju da smo daleko od parkovske idile i da nas samo jedan korak dijeli od tragičnog svijeta onih koji su se našli unutar zatvorskih zidina.

Ono što ovaj zatvor, ipak, izdvaja od drugih u Srpskoj jeste činjenica da je to jedina ustanova takve vrste u kojoj kazne služe žene. Iako različite životne dobi, obrazovanja i zanimanja, unutar ovih zidina sve dijele istu sudbinu i isti san – dočekati odsluženje kazne i vratiti se na slobodu.

Većina ljudi o zatvorima i njegovim stanovnicima sliku stvara najvjerovatnije na osnovu američkih serija i filmova, međutim, život osuđenica u RS je daleko od filmovanih prikaza. Za razliku od osuđenica u mnogim svjetskim zatvorima, dosadašnja praksa je pokazala da zatvorenice u RS ne pokazuju tendenciju organizovanja “zatvorskog podzemlja”, pa samim tim nema ni nasilja, otpora čuvarima i zatvorskim radnicima, pokušaja bjekstva ili pobuna.

Branka Zubić, pomoćnica direktora za tretman osuđenih lica, slaže se da je život osuđenica u RS daleko od onoga što nam se predstavlja u filmovima. Ističe da u zatvoru „Kula” kaznu trenutno služi tek 11 žena od kojih najstarija ima 59, a najmlađa 21 godinu. Iza rešetaka su se našle zbog različitih krivičnih djela. Najviše njih, čak šest, kaznu služe zbog ubistva, dok su se ostale tu našle zbog pronevjera, prevara, krađa ili pak trgovine drogom. U ovom zatvoru odavno znaju da se osuđenice i za najteža krivična djela, po odsluženju zatvorske kazne, rijetko vraćaju u kriminal, pa tako kada ih jednom isprate na slobodu, uglavnom ih više tu ne dočekuju.

Dug je dan iza zidina i treba ga nekako prevaliti preko glave – boljka je koja muči sve zatvorske stanovnike.

Najlakše je, kaže Zubićeva, ako se nečim zanimaju, a toga u KPZ „Kula” ne manjka, jer se trude da iz svakog osuđenika izvuku maksimum i omoguće im da se dodatno edukuju u raznim oblastima.

– One koje žele mogu se upisati na kurseve stranih jezika, ili neke od brojnih sekcija, kao što su informatička, umjetničko-zanatska, jezičko-novinarska, dramsko-literarna, etnografsko-folklorna ili psihoedukativna – ističe Zubićeva, dok nam pokazuje ćelije i ostale prostorije u kojima borave osuđenice.

U zatvoru susrećemo tek njih pet, dok su ostale, kako nam pojašnjava Zubićeva, raspoređene na poslovima u kuhinji, vešeraju ili zatvorskom restoranu, u zavisnosti od njihovih želja i potreba.

Navikle na sumornu svakodnevicu, osuđenice koje smo zatekli u zajedničkom dnevnom boravku u kojem, uglavnom, prekraćuju svoje slobodno vrijeme, nisu se mnogo obradovale nepoznatim licima, koja su ugledali na vratima. Neke su nas sramežljivo pozdravile i brzo okrenule glavu na drugu stranu, dok su druge, nakon što su čule da smo novinari, samo tiho progunđale: “Samo su nam još oni falili”.

Teško je bilo na tim licima pročitati njihove životne muke, a još teže naslutiti zašto su se našle iza rešetaka. Na prvi pogled izgledaju kao i svaki drugi prolaznik, kog sretnete na ulici, ali opet, ukoliko se zagledate u njihova blijeda lica i uhvatite njihove tužne poglede, uočite da su ipak opterećene rijetkom vrstom problema, uglavnom nepoznatih ljudima na slobodi. Da li je to zbog kajanja, patnje za porodicom i prijateljima, ili samo zbog žala zbog proćerdanog vremena iza rešetaka, nismo mogli otkriti, jer nijedna od osuđenica nije željela da razgovara s nama.

Samo jedna je pristala na razgovor, ali pod uslovom da je ne pitamo o krivičnom djelu za koje je osuđena, da je ne fotografišemo i da ne pominjemo njeno pravo ime i prezime.

Maja, kako smo je nazvali, u zatvor je dospjela zbog teškog ubistva i već je odslužila više od osam od ukupno 15 godina robije. Dane prekraćuje praveći narukvice, koje će biti poslate Domu za osobe sa posebnim potrebama. Šije i  cegere i to su zanimanja koja se realizuju na osnovu projekta Savjeta Evrope, koji se odnedavno sprovodi i u zatvorima u Srpskoj.

Kaže da je u zatvoru završila kurs engleskog jezika i stekla diplomu Kembridža za završeni peti stepen. Osim održavanja cvijetnjaka i rada u stakleniku u kojem je sa ostalim osuđenicama sadila povrće za njihove potrebe, Maja vodi i zatvorsku biblioteku. Na ostale osuđenice nema primjedbi. Kaže, sve dijele istu sudbinu i među njima nema neprijateljstava. Naša sagovornica pojašnjava da su, pored svakodnevnih poslova i obaveza koje imaju u zatvoru, mnoge od njih uključene u različite sekcije, a bave se i humanitarnim radom.

Tako je ona nedavno odsjekla svoju dugu kosu, koju namjerava da pošalje udruženju „Nurdor” za akciju pod nazivom “Kilometar kose”. Riječ je, naime, o akciji koja se organizuje za prikupljanje kose od koje će biti napravljene perike za djecu oboljelu od karcinoma, leukemije i drugih teških bolesti.

Ko uđe u zatvor, ne rastaje se s vjerom, naprotiv, kako nam objašnjava Jelena Elez Simović, rukovodilac Odjeljenja za žene u KPZ „Kula”, osuđenice, ukoliko žele, u prilici su da razgovaraju sa sveštenicima ili imamima, budući da u sklopu zatvora postoje vjerske prostorije u kojima se obavlja služba za lica pravoslavne, katoličke ili islamske vjeroispovijesti.

Pored vjerskih prostorija, navodi Jelena Elez Simović, zatvor posjeduje i sobu namijenjenu trudnicama koje nakon poroda tu odgajaju svoje novorođenče do prve godine života. Do sada su u ovom zatvoru sa majkama boravile dvije muške bebe, koje su u međuvremenu napustile tu ustanovu, a u decembru ove godine očekuje se dolazak na svijet jedne djevojčice. Na “slobodu” će izaći kada napuni godinu dana, ali bez majke, koja će ostati da odsluži svoju zatvorsku kaznu.

Jelena Elez Simović objašnjava da su majke tih beba bile trudne kada su došle u zatvor da služe kaznu, ili su ostale u drugom stanju u toj ustanovi, jer su imale pravo na izlazak u grad. Porađale su se u obližnjem porodilištu, a potom su vraćane u zatvor s bebom.

– U rodnom listu djeteta nigdje se ne pominje da je rođeno u zatvoru, već u bolnici u kojoj se majka porodila. Majka i beba žive odvojeno od ostalih osuđenica, u posebnoj prostoriji, koja ima svoje kupatilo. I majka i beba se nalaze pod stalnim nadzorom ljekara. Za bebu su obezbijeđene pelene, hrana i sve što joj je potrebno. Kada navrše godinu dana, bebe odlaze kod porodice ili hranitelja. Procedura, uglavnom, zavisi od staratelja ili nadležnih centara za socijalni rad, a kako majke podnose taj rastanak, to samo one znaju – kaže Jelena Elez Simović.

Ona ističe da neke među njima imaju tu sreću da dug državi “isplate” baš u vrijeme kada beba treba da ode, pa tako zajedno odlaze kući.

Žene u zatvorima zavole umjetnost

Vaspitač Branko Pjerić kaže da među osuđenicama ima onih koje su jako zainteresovane za umjetnost, iako se nikada ranije nisu susretale sa sličnim stvarima. Osim slika, koje su izradile osuđenice, zatvor je već prikupio i popriličnu kolekciju raznih ukrasnih predmeta kao što su to korpice, stolnjaci ili podmetači ispleteni od plastičnih kesa. Tu su i ukrasne kutijice napravljene od otpadnog materijala, makete i drugi radovi, koji se, između ostalog, mogu naći i na izložbama u matičnoj biblioteci u Istočnom Sarajevu. Pjerić ističe da neke osuđenice pletu priglavke, šalove ili kape koje kasnije daruju Zavodu za zaštitu ženske djece i omladine iz Višegrada, a tu su i mnoge druge humanitarne akcije na koje se odazivaju.

Vukašin Crnjak, direktor KPZ „Kula”, ističe da je broj osuđenica u Republici Srpskoj u posljednje vrijeme u blagom padu u odnosu na ranije godine. Dodaje da u odnosu na broj muškaraca, žene, ipak, čine malobrojnu populaciju u zatvorskom sistemu ne samo u RS, već i svugdje u svijetu. Procjenjuje se da žene čine tek između tri i deset odsto osuđeničke populacije, u zavisnosti od države do države. Crnjak ističe da za razliku od muškaraca među ženama osuđenicama ima veoma mali broj povratnica u kriminal, pa kada se jednom nađu na slobodi, rijetko koja će ponovo dospjeti ponovo iza rešetaka.

– Osuđenice koje trenutno borave ovdje osuđene su na kazne u prosjeku od pet do 15 godina za različita krivična djela. Ono što ponekad zna predstavljati problem jeste činjenica da se, za razliku od muškaraca, neke žene po izlasku iz zatvora teže ponovo uklope u društvo ili neke čak i nemaju gdje da se vrate – kaže Crnjak.

Osuđenice za razliku od muškaraca, dodaje Crnjak, da li zbog stida ili nelagode, ne žele da koriste takozvane ljubavne sobe u kojima imaju pravo da vide svoje supružnike na nekoliko sati jednom u nekoliko mjeseci.

Press