Naše vrijeme je vrijeme u kome istorija, život i nauka sve više postaju ekonomija i tehnika, vrijeme što je genija proglasilo jednim oblikom ludila, vrijeme koje nema više nijednog velikog umjetnika, nijednog jedinog velikog filozofa, vrijeme najmanje originalnosti i najvećeg traženja originalnosti, govorio je austrijski filozof Oto Vajninger, koji je poživio od 1880. do 1903. godine.
Jednako kritički nastrojen prema svom vremenu je i samoproglašeni “posljednji genijalac Balkana” i vlasnika ulične čitaonice u Banjaluci Slavko Gavranović.
On je pogureni čovjek ozbiljnih godina, uvijek sa cegerom punim knjiga na leđima, kod koga nakon što kupite i pročitate knjigu imate mogućnost da je vratite i zamijenite za drugu.
Knjigu “Pol i karakter” Ota Vajningera, međutim, jednom kad kupiš, nemoj vraćati, savjetuje Slavko – to je najveća knjiga u istoriji čovječanstva i u ličnu biblioteku uz Sveto pismo čista srca možeš je staviti sa desne strane, dok s lijeve, recimo, mogla bi da ti stoji Špenglerova “Propast zapada”.
Knjiga miljenica
Kolika je ljubav prema knjizi kod ovog čovjeka vidi se po tome što je poželio da ga sahrane s knjigom miljenicom, “najromanom” njegovog života “Vojnici Salamine” Havijera Serkasa.
“Pored mene s jedne strane hoću da stave knjigu mi miljenicu, a sa druge američku vinčesterku s tri metka. Ako neka baraba krene da mi prokopa grob i uzme miljenicu da ga prvim metkom ubijem, a sa preostala dva ovjerim po receptu iz kaubojskih filmova. Na grobu neka piše ‘ovdje leži čovjek koji je bio toliko pametan da nije bio ni za šta na ovom svijetu'”, pola u šali, pola u zbilji priča Slavko.
Serkasova djela je prvi put čitao na španskom, a roman “Vojnici Salamine”, da se uvjeri da li su prevodi dobri, čitao je na pet jezika. Nerijetko je, zbog knjiga, bio spreman i da se fizički obračuna s neistomišljenicima, ali je uvijek verbalno dobijao rat.
Kada su za Vajningera govorili “da je znao nešto, ne bi se ubio u dvadeset trećoj”, Slavko ga je branio citirajući Seneku “pametan živi koliko treba, a budala koliko može”. Skoro nikad u životu se nije odvojio od njemačkog izdanja “Pola i karaktera”, a kada su mu momci i djevojke iz kopirnice Filozofskog fakulteta u Banjaluci pohabane korice na toj knjizi zamijenili novim, na unutrašnoj strani napisali su: “Ove korice su poklon našem drugu Gavranović Slavku, posljednjem ‘balkanskom genijalcu’ od najvećih ‘plagijatora'”. Kaže, on ih zove najveći plagijatori, a oni se smiju.
“Katedra pored fakulteta”
Današnji muškarci nemaju duha, a žene šarma, osim ako Slavko ne kaže drugačije, često se čuje u banjalučkom kampusu, gdje obično boravi ovaj neobični čovjek enciklopedijskog znanja. Sklon teatralnosti, kada smo ga tamo pronašli vikao je studentima u prolazu: “Došli su da me slikaju za novine jer sam najljepši dasa u kampusu, sigurno hoće sliku da mi stave u kolače da djeca ne kradu.”
“Ti, šta će ti te sunčane naočare”, govori Slavko. “Jesu li ti i preci to nosili ili ti smeta sunce? Cvike za sunce nose samo egzibicionisti, a moj pogled je pogled u daljinu”, nastavlja on, i misao potvrđuje citirajući Andrića, koji u “Ex pontu” piše “Ja kad gledam slutim strašne daljine”.
Stanje i opšte raspoloženje u narodu opisuje primjerom: “Kada Srbin pada sa desetog sprata zgrade, na trećem govori dobro je, još nisam poginuo.” Toliko smo, veli, oćoravili.
“Za sve ove godine provedene na kampusu samo sam upoznao jednog Srbina da ima duha i da je odmakao dalje od četrnaeste godine po duhovnom razvoju. To je profesor Ljubo Gajić. Duhovni razvoj počinje oko 14. godine života, kada se organi u tijelu uobliče, a tijelo dalje raste, piše Indijac Ošo u knjizi ‘Biti zaljubljen’ i ovako nastavlja – malo ko u svijetu je mrdnuo dalje, ljudi postaju infantilni i sistem takve treba”, pripovijeda Slavko.
Studentima koji odbijaju da pričaju s njim, jer navodno uvijek ponavlja istu priču, poručuje da nije licemjer kao oni pa da uvijek govori drugačije. Univerzitet mu je i dalje unizveritet, a sveučilište svemučilište. Zbog vrijeđanja profesora bio je čak protjeran iz kampusa, ali ga je, kaže, rektor ipak “pomilovao” pa opet ima dozvolu da prodaje knjige i “drži katedru” pored fakulteta.
Tri vrste čitača
Njegova “predavanja” jednostavno sastavni su dio studiranja u Banjaluci, u koju svaki radni dan dolazi vozom iz Prijedora da bi obrazovao one koji to hoće i egzistirao između tri vrste čitača, koliko tvrdi da postoji u svijetu. Prva vrsta su oni koji čitaju iz zabave i da im prođe vrijeme, a to je, kaže Slavko, totalno kretenski.
Druga vrsta su oni koji misle da će od knjiga postati pametniji, a to je laž, jer iz knjiga se ne stiče pamet nego znanje. Pamet je kolektivna stvar. Narod u kojem su pojedinci pametni treba izvršiti kolektivno samoubistvo trovanjem, tvrdi on, i otkriva da spada u treću najmalobrojniju skupinu, a to su vampirski čitači.
Vampirski čitači, po njegovoj teoriji, iz knjiga sišu srž, ispijaju krv i dušu i kad pričaju ne znaju da li su priču pročitali ili doživjeli.
Iako se u životu bavio prevodilačkim radom, Slavko ne piše jer kaže da ako danas ne zaradi nešto od knjiga, njegova sestra, s kojom živi u Prijedoru u tuđem stanu, neće imati šta da jede. Pokojni otac mu je iz Ribnika, a majka iz podgrmečkog sela Slatina, a on je rođen u Kranju, u Sloveniji. Studirao je političke nauke u Ljubljani, položio sve ispite, ali fakultet nije završio nikad jer, kako kaže, bio je sklon avanturi i odlučio je da ostane samouk. Učio je jezike i putovao po Evropi. Na jednom takvom putovanju, na koje je krenuo iz Ljubljane daleke 1973, tek su mu u Helsinkiju, nakon što je preplovio Baltik, tražili pasoš. Organi reda rekli su mu da tamo ne može da radi, a on im je odgovorio da nije došao da radi, da nije čak ni turista, nego da je došao kao avanturista. Na smijeh policajaca pogledao je u nebo i kad je osjetio da i oni gledaju prema gore rekao je: “Ja sam ovdje pod sjevernom zvijezdom”. Šok Finaca mimo toga što je tečno pričao njihov jezik bio je u tome jer je u originalu znao njihove narodne umotvorine.
“U zemlji po običajima te zemlje”, kazao im je Slavko, uzeo pasoš i nastavio dalje.
Slavko je živio na primorju Slovenije i Italije i uglavnom zarađivao od knjige, a kada mu je propao brak, koji je trajao šest godina, 1984. vratio se u Prijedor. Na početku rata u centru tog grada ranjen je rafalom u stomak jer je razvađao tuču srpskih vojnika. Operisan je pet puta i govori da je često sanjao Boga. U toku jedne od operacija, tvrdi, Bog mu se obratio i kazao: “Vraćam te na zemlju jer još nisi rekao svoju posljednju riječ”. Tu posljednju riječ, kaže, još odlaže kao Šeherezada u 1.001 noći.
Intelektualci i kukavičluk
Slavku su mnogi dijagnostikovali “jedan oblik ludila” i mnogi ga znaju i kao “mrtvaca na godišnjem odmoru”, što je opet jedan od nadimaka koje je sam sebi dao po čuvenom govoru Eugena Levinea. Eugen Levine bio je dvostruki doktor nauka i lider kratkotrajne Socijalističke Republike Bavarske, koji je zbog komunističkog djelovanja u Njemačkoj 1919. osuđen na smrt strijeljanjem.
“Časna smrt i iskustvo za buduće pokoljenje je sve što možemo spasiti od sadašnje situacije”, kazao je Levine drugovima da bi svoje izlaganje u namještenom sudskom procesu zaključio riječima: “Mi komunisti smo mrtvaci na godišnjem odmoru.” Njegova supuga je, priča nam Slavko, posmatrala izvršenje kazne i kasnije napisala knjigu o tome. Odbio je da mu vežu oči i pred pucanj uzviknuo: “Živjela svjetska revolucija”.
Ljudi su danas, po Ničeovoj definiciji, smatra naš sagovornik, postali glumci sopstvenih ideala, te je zbog toga važna priča o Eugenu Livneu. Naspram čovjeka koji je živio i hrabro umro za svoje ideale, ma kakvi oni bili, istakao je Slavko, intelektualci danas su upravo zbog kukavičluka intelektualni snobovi.
“Oni i ne znaju da riječ snob dolazi od latinskog izraza ‘sine nobilitate’ i da u prevodu znači ‘bez plemenitosti’. Plemićima i aristokratama mi nazivamo ove što su se domogli funkcija, vlasnike kafana, bogataše, ljepotane, a ne znamo da je aristokrata kroz istoriju uvijek bio onaj koji je ratovao za narod i borio se za otadžbinu. Francuski plemići poslije pada buržuazije govorili su – mi se borimo za republiku iako nam je ukinula titule, jer to je naš narod, naša nacija”, kazao je Slavko i priču o “našem vremenu” zaključio aforizmom: “Iako je konkurencija mala, danas je teško biti čovjek.”
