Zakon o radu usvojen je u Narodnoj skupštini RS po hitnom postupku. Na kraju balade, ispalo je da se donošenje ovog kontroverznog zakonskog rješenja najbolje može opisati onom narodnom da je vuk sit i da su ovce na broju. Iz svega viđenog takođe se može zaključiti da su u cijeloj ovoj priči jedine ovce bili i ostali radnici, dok su nahranjeni vukovi i vlast i opozicija i Ranka Mišić.
Što se tiče vukova iz vlasti, usvajanjem Zakona o radu riješena je briga koja je “gladnike” iz tog čopora već predugo mučila, a to je da im MMF više neće dati ni žute banke. Sada, kada je zakon usvojen, konačno će moći da se kao ljudi ponovo zadužuju i iz kredita isplaćuju penzije, plate i ostala budžetska davanja, a ne da za pozajmice moraju da moljakaju sumnjive ruske biznismene.
Usvajanje Zakona o radu leglo je kao kec na desetku i opoziciji u RS, koja će sada moći da osvježi svoj već pomalo ustajali repertoar optužbi na račun vlasti. Zašto da ne ugrabe još koji jeftini politički poen i glas birača kritikujući vlast što je navrat-nanos usvojila ovaj zakon, mada su ti isti kritičari podržali i potpisali reformsku agendu, koja, gle čuda, predviđa usvajanje jednog baš ovakvog zakona?!
Među vukove, odnosno pobjednike na kraju sage o donošenju novog zakona o radu u RS, u samom finišu trke uspjela se ugurati i prva srpska sindikalka, Ranka Mišić. Svojim javnim samožrtvovanjem, poturanjem leđa pod pendrek i, na kraju, uspješnim provociranjem skupštinskog obezbjeđenja da je u šešeljevskom stilu iznose iz sale, Ranku sindikalku zacementiralo je na neodređeno vrijeme u fotelji predsjednice Saveza sindikata RS. Naime, nije mali broj onih koji smatraju da je njeno prekjučerašnje naguravanje s kršnim momcima u oklopima i skupštinskim “gorilama”, zapravo, predstavljalo sjajan PR nastup dugogodišnje predsjednice Saveza sindikata, čija se liderska pozicija u toj organizaciji, kako isti tvrde, upravo zbog spornog zakona prvi put našla na ozbiljnom ispitu.
Što se tiče ovaca, to jest radnika, nije ni prvi ni posljednji put pokazano da se oni ama baš ništa ne pitaju o svojoj sudbini. Šta je za njih dobro, a šta loše, objasniće im drugi. Njihovo je samo da glasaju, kad za to dođe vrijeme, kao i da budu mirni kada ih šišaju.
